Ramazanski kviz 2022: Muhamed Kondžić

Uprava za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice i ove godine organizira Ramazanski kviz "Vjera i domovina". Kviz će biti realiziaran na portalu Preporod.info, od 1.  do 30. aprila 2022. godine.

Tokom trajanja kviza na portalu Preporod.info i na zvaničnoj Facebook stranici ovog portala svakodnevno će u 14.00 sati biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti ahlaka, historije i bosanskog jezika. Pravo učešća imaju osobe svih uzrasta, iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a finalni test koji će sadržavati 90 pitanja bit će održan posljednjeg dana ramazana, odnosno 1. maja 2022. godine, 14.00 sati. Detljano upustvo dostupno ovdje.

MUHAMED KONDŽIĆ

(Autor je Nermin Šušić, profesor u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku)

Muhamed Kondžić u bošnjačku književnost ulazi sa četrdeset i sedam godina života romanom Noć nema svjedoka. Ovaj kasni književni start unekoliko upućuje na netipičnost njegova književnoga djelovanja. Većina pisaca u godinama sa kojima on ulazi u književnost zaokružuje svoj opus, a Kondžić ga tek otvara, tjerajući nas da prije analize semantičkih, formativnih i ukupnih strukturnih karakteristika njegova opusa postavimo pitanje o uvjetima pod kojima ovaj pisac piše, inspirativnim polazištima za njegova djela, te pretakanju konkretne životne mučnine i tragike u literarnu viziju stvarnosti. Potiskivanje ličnog za račun historijskog, odnosno pseudohistorijskog u Kondžićevoj literaturi rezultira osobitim modelom novohistorijske proze u kojem se, kako to zaključuje Enes Duraković «povijesna perspektiva ukazuje kao fon na kojem se reljefno oblikuje vječito ista drama općeg i pojedinačnog i egzistencijalna mučnina svijesti zatočene usudom historijske sudbine na razmeđu svjetova, kultura i civilizacija».

Surove životne okolnosti, koje su očito spriječile Kondžića da se ranije pojavi u bošnjačkoj literaturi dolaze, dakle, kao svojevrstan inspirativni impuls za priču koja na historijskoj pozadini univerzalizira problem zla, vlasti, sile, osvete i mržnje, ali i trijumfa ljudski autentičnih vrijednosti u duboko neautentičnom svijetu. I kao što Meša Selimović u Dervišu i smrti zatomljuje ličnu tragediju transponujući je u historijski prostor, kreirajući priču o nasilju totalitarne vlasti nad čovjekom, isto tako i Kondžić zatomljuje lično iskustvo, da bi u svoja četiri romana, Noć nema svjedoka (1979), Silicijumfront (1982), Žive muke (1983) i Limeni lijes za Salcburg (1989), te u dvije knjige priča Ham-Dagova osveta (1984) i Uvježbavanje boli (1988) pretežno realizirao model novohistorijske proze, priključujući se tako aktuelnom poetičkom toku u bošnjačkoj književnosti.

Detaljnija analiza Kondžićevog proznog postupka, kako u pričama tako i u romanima, pokazuje da je historijski okvir u koji je smještena fabularna osnova samo uvjet za izgradnju teksta koji funkcionira na principima parabole. Pritom se konkretno historijsko vrijeme i prostor ukazuju tek kao nužan ram za reljefno slikanje univerzalne ljudske tragike, a priča razara svoju historijsku osnovu i iznosi psihološku, etičku, metafizičku i sociološku dramu čovjeka suočenog sa neminovnošću zla i zločina.

Težnja da se na historijskoj osnovi razvije polifona prozna struktura obilježava znatan dio naših savremenih prozaista: Karahasana, Ibrišimovića, Horozovića, Kulenovića, ali i druge koji u svojim pričama i romanima zapravo više tragaju za onim što možemo odrediti kao postojanje, kao polje ljudskih mogućnosti i sposobnosti, sve ono, dakle, što čovjek jeste, što može i za šta je sposoban, nego li što nastoje predočiti sliku konkretnog historijskog vremena i prostora.

U pokušaju da odredi strukturnu organizaciju Kondžićevih romana, književna kritika je odustala od termina roman freska, roman rijeka, i odlučila se za termin roman delta koji se razlaže na čitav niz rukavaca-priča. Međutim, ni ovo određenje ne iscrpljuje složenu sliku narativnih tokova u ovim romanima. Polifoničnost njihove strukture teško je svodiva na termin metaforičkog karaktera, jer se paralelnost planova u toku sižejne niti romana ne odvija u skladu sa hronologijom, već prije u skladu sa zakonitostima i prirodom sukoba - idejnim potkama u romanu. Stoga se ovi romani u pomacima naprijed-nazad u vremenu, stalnim retardacijama i naporednim pričama ostvaruju na principu arabesknog ulančavanja u cjelinu višestruke skale nijansi ljudske drame u svijetu koji je izgubio ne samo svoju etičku vertikalu već i teleološku svrhovitost.

On kao romansijer veoma dobro koristi svoj dar za kratku priču, da bi romaneskni mozaik izgrađivao od zaokruženih priča, koje kao cjeline mogu stajati i samostalno. Ali, u ovakvoj organizaciji romaneskne strukture i postavljanju sukoba u romanima otkriva se njihova veoma bitna odlika. Historijske i prostorne karakteristike hronotopa u njima time gube svoju konkretnost oslobađajući simbolički višak narativnog teksta. Otud je doba turske vladavine u prvom Kondžićevom romanu, te vrijeme Drugog svjetskog rata u Silicijumfrontu i Limenom lijesu za Salcburg, kao i vrijeme neposredno poslije Drugog svjetskog rata u Živim mukama samo povod piscu da na podlozi njihove iščašenosti traga za univerzalnim konstantama čovjekove tragedije u svijetu koji je izgubio svoje moralno uporište i u kojem logika ratnih igara dokida metafizičku zalogu bivanja. Kondžić, dakle, ne traga isključivo za značenjima i značajem datih historijskih zbivanja u povijesnom toku, već prije za onim što ta historijska zbivanja znače za čovjeka, suočavajući ga sa krajnjim pitanjima svoje egzistencije.

Njegovi romani zato i ne slikaju kolektiv, niti se historijska zbivanja u njima samjeravaju iz ugla ideoloških projekata. U romanu koji se bavi ratom izostaje kolektivna polarizacija, bolje reći ona se urušava pred saznanjem o relativnosti pojmova dobra i zla promovirač njih iz ugla ideologije i normiranih mjerilima kolektiva, a priča se koncentrira oko tragične sudbine pojedinca, koja koliko god je određena neminovnošću historijskog toka, isto toliko korijen vuče iz svoje moralne i metafizičke predodređenosti.

Književna kritika je u pokušaju da definira Kondžićev narativni model uvela razlikovanje između pozicije pričaoca i pozicije bilježnika u samom narativnom tekstu, poredeći Kondžićev narativni postupak sa postupkom Ćamila Sijarića. Međutim, ovo određenje bilježnik, kao pomoćni književnokritički termin, niti pak određenje pričalac, koje prije svega važi za klasičnu epsku situaciju, ne zaklapaju odnose na skali narativnih postupaka u Kondžićevim i Sijarićevim prozama. Postoji znatna razlika izmedu Sijarićevog i Kondžićevog narativnog modela, ali ona se bazira prije svega na tome što Sijarić ostaje dosljedan tradicionalnom pripovjedaču, dok Kondžić tu vrstu pripovjedača razara približavajući se savremenom narativnom tekstu u kojem se isprepliću realistički sa motivacionim tokom fantastike, ili se pak osamostaljivanjem junaka i njegove ispovijesti, te njegovom identifikacijom sa aktuelnim autorom dostiže ne samo priča sa autobiografskim crtama već onaj tip narativnog teksta koji lebdi između dokumentarnog i simboličkog, između priče o pojedinačnoj sudbini i općem udesu svijeta.

(Preporod.info)