Ramazanski kviz 2022: Zuko Džumhur

Uprava za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice i ove godine organizira Ramazanski kviz "Vjera i domovina". Kviz će biti realiziaran na portalu Preporod.info, od 1.  do 30. aprila 2022. godine.

Tokom trajanja kviza na portalu Preporod.info i na zvaničnoj Facebook stranici ovog portala svakodnevno će u 14.00 sati biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti ahlaka, historije i bosanskog jezika. Pravo učešća imaju osobe svih uzrasta, iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a finalni test koji će sadržavati 90 pitanja bit će održan posljednjeg dana ramazana, odnosno 1. maja 2022. godine, 14.00 sati. Detljano upustvo dostupno ovdje.

ZUKO DŽUMHUR

(Autor je Nermin Šušić, profesor u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku)

Konjic, rodni grad Zuke Džumhura, jedan je od dva-tri bosanskohercegovačka grada koje će neki smjestiti u Bosnu, a neki pak u Hercegovinu. U žurnalističkim dosjetkama se katkad kaže da je Konjic zapravo onaj veznik, ono "i" u imenu naše zemlje.

Sam Džumhur kao da je preuzeo nešto od te "dvojnosti" svog rodnog grada. On pripada i bosanskohercegovačkoj književnosti i bosanskohercegovačkom slikarstvu, no također možemo reći i da ponajviše pripada samome sebi, jer Zuko Džumhur je u našoj umjetnosti jedinstvena ličnost. Spoj takve artističke višestranosti, neizmjerno bogate i široke erudicije, osebujne životne filozofije i skoro paradigmatskog hedonizma zbilja se jako rijetko sreće.

Osim Konjica (u kojem je rođen 1921. godine i gdje je po vlastitoj želji ukopan) i Herceg-Novog (u kojem je umro dvadeset i sedmog decembra 1989. godine), neizostavan grad u Džumhurovoj biografiji je i Beograd. Džumhurov otac Abduselam službovao je, naime, u Beogradu kao imam te je u ovom gradu Zuko živio od djetinjstva. U Beogradu se Zuko Džumhur i školovao, apsolvirao pravo i studirao na likovnoj akademiji te se najprije proslavio kao karikaturista Politike. Zbog one antologijske karikature na kojoj iza Marxovih leđa na zidu stoji Staljinov portret, zavolio ga je, kažu, i Tito.

U Beogradu je Zuko Džumhur bio jedan od živućih gradskih simbola. Poznato je kako je upravo on zaslužan za ponovno oživljavanje legendarne Skadarlije. Momo Kapor često ističe Zukinu neuobičajenu ležernost i originalnu umjetnost življenja, a na jednom je mjestu o Džumhuru zapisao i ovo: "Čega god se dotakao, postajalo je umjetnost. Nacrtana na salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživio, propagirajući svoj privatni stil života, na koji su se svi lijepili kao mušice."

Pisac koji je svojevrstan Kaporov etički antipod, Mirko Kovač, dakle, zapisao je u svom romanu Kristalne rešetke: "Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio."

Slikar, pisac, scenarista prije nego je objavio svoju prvu knjigu, a to je upravo Nekrolog jednoj čaršiji, Džumhur je bio čuven kao slikar i karikaturista, a radio je i kao novinar. Nakon Nekrologa jednoj čaršiji uslijedile su i knjige Pisma iz Azije te Hodoljublja, a nakon smrti Džumhurove, Svjetlost mu je objavila izabrana djela u sedam tomova.

Džumhurova umjetnička višestranost se, međutim, dotakla još nekih medija. Bio je i scenograf te kostimograf, zatim televizijski autor, likovni kritičar, a možda je još i najvažnije izdvojiti Džumhurov scenaristički rad. On je, naime, napisao scenarije za dva filma koja redovno bivaju uvrštena u liste najboljih bosanskohercegovačkih filmova svih vremena: Horoskop i Miris dunja.

Ne bismo, međutim, mnogo pogriješili kažemo li da je Zuko Džumhur iznad svega bio hodoljubac i hedonista. On je vjerovatno jedan i jedini južnoslavenski umjetnik čiji život i djelo potvrđuju onu glasovitu gnomu Oscara Wildea: "Svu svoju genijalnost uložio sam u život, u djelo sam uložio samo talenat." Pjesmu koju je sam Džumhur ostavio na grobu Hafizovom neko bi mogao donijeti i na Zukin mezar: Nakuc'o se čaša, napev'o pesama…

Od Neretve do Male Azije prvo izdanje Nekrologa jednoj čaršiji objavila je sarajevska Svjetlost 1958. godine. Na početku knjige objavljen je predgovor iz pera Ive Andrića. Andrić predgovore inače nije pisao, tako da je ovo svojevrstan izuzetak u njegovoj bibliografiji, još značajniji i znakovitiji znamo li da se zapravo radi o predgovoru za jedan literarni prvijenac.

Da, živ duh i bogato srce, kako je to genijalno primijetio Andrić, ključne su riječi Džumhurovog umjetničkog svijeta. Grad zelene brade prvi je tekst, prvi putopis, prve Džumhurove knjige i izvrstan primjer, urnek, Džumhurovog spisateljskog umijeća. Džumhur tu piše o Počitelju, a tekst je uz Andrićev Na kamenu, u Počitelju najljepša posveta tom gradu mrkom i dotrajalom. Džumhurov tekst zapravo je niz skica i misaonih bljesaka, kratka autentično džumhurovska bilješka o magičnom gradu na mrtvoj straži mrtvih carevina. Nakon ovog prološkog zapisa slijedi cijeli niz jednako sjajnih putopisa. Kombinirajući čudesno bogatu erudiciju i stil koji kao da je nastao stapanjem slikarskog talenta i golemog dara usmenog kazivača, Džumhur piše, recimo, o Juksek-Kaldrmi, strmom istanbulskom sokaku i posljednjoj mahali Evrope. Putopis čiji naslov nosi cijela knjiga govori o Istanbulu, a Džumhur neće zaobići ni, primjerice, Jedrene ili Jerusalim.

S pojavom Zuke Džumhura ovdašnja će putopisna književnost dobiti jedinstvenog autora, modernog i autentičnog, pisca koji je i dan-danas, kad je o putopisima riječ, neprevaziđen. Džumhur je spretan s riječima, no dio posebnosti Nekrologa jednoj čaršiji krije se i u njegovim crtežima. Andrić je u svom predgovoru zapisao da Džumhurova poređenja zadivljuju i ljepotom i tačnošću te je naveo primjer kad Džumhur uspoređuje starog kaluđera sa ogromnim crnim slovom ispalim iz Biblije. Slikovitost Džumhurovog pera i vještina njegovog kista napajaju se sa istog izvora. Sam je uostalom kazao: "Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red."

(Preporod.info)