Ramazanski kviz 2022 - Nedžad Ibrišimović "Ugursuz"

Uprava za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice i ove godine organizira Ramazanski kviz "Vjera i domovina". Kviz će biti realiziaran na portalu Preporod.info, od 1.  do 30. aprila 2022. godine.

Tokom trajanja kviza na portalu Preporod.info i na zvaničnoj Facebook stranici ovog portala svakodnevno će u 14.00 sati biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti ahlaka, historije i bosanskog jezika. Pravo učešća imaju osobe svih uzrasta, iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a finalni test koji će sadržavati 90 pitanja bit će održan posljednjeg dana ramazana, odnosno 1. maja 2022. godine, 14.00 sati. Detljano upustvo dostupno ovdje.

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ "UGURSUZ"

(Autor je Nermin Šušić, profesor u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku)

Nedžad Ibrišimović privlačio je pažnju svojom osebujnom pojavom ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, jer sve je u njegovom ponašanju nagovještavalo da je riječ o osjetljivom, tankoćutnom, a istovremeno silovitom čovjeku, koji nije pravio životne kompromise. Takav je bio i u književnosti, u kojoj se mogla osjetiti njegova komplikovana ličnost, njegovo neposredno, pošteno i otvoreno vjerovanje u načela života i svijeta za koja je intimno smatrao da predstavljaju apsolutni okvir svekolikog postojanja. Pisao je teško i s mukom, porađao je književnost, kako je često volio reći, neprekidno se boreći s fantazmama vlastitih umjetničkih ambicija, ne sluteći da su njegove knjige jezički i umjetnički dragulji. Ako je i pisao uz patnju, njegova književnost bila je čisti jezički delirij toliko nespojiv s njegovim smušenim, tvrdim i oskudnim govorom, koji je nebrojeno puta bio pokretač piščevih nesporazuma s društvom i okolinom.

Iako rođen u Sarajevu, Žepče i Željezno Polje bili su predio njegovog djetinjstva, a na tim neizbrisivim dječijim impresijama gradio je fabule svojih slavnih proza. U nepredvidljivom vijuganju rijeke Bosne, u njenom koritu, stjenovitim obalama pronašao je motive za pisanje Ugursuza, romana koji je toliko snažno odjeknuo u godini objavljivanja da je Ibrišimović u trenutku prešao onaj golemi put od umjetničke anonimnosti do spisateljske slave. Tema, prosede, tehnika pisanja – sve je to bilo novo i neviđeno u “našim” književnostima i roman je ubrzo stekao kultni status.

Nije prošlo dugo vremena i Ugursuz je postao svjetionik generaciji pisaca koja se nastojala odmaći od svijeta pripovjedačke tradicije jer proza velikana, prije svih Selimovića i Andrića, više nije bila u stanju da(va)ti odgovore na filozofska pitanja koja su mučila savremenog jugoslavenskog čovjeka. Ugursuz je knjiga u kojoj se ispoljila sasvim nova umjetnička osjećajnost i to predočavanje svijetu bilo je spektakularno i oslobađajuće. Vrijeme Ibrišimovićevog djela nema ničega zajedničkog sa hronološkim vremenom, ili ga tek ima jedva naznačeno u krajnjim granicama okvira, jer se ne određuje vremenom već stanjima. Prošlost je, dakle, bogata riznica ljudskih tragova koji su dubokim odvajanjem od našeg trenutka postali univerzalni. Ona je u djelu Nedžada Ibrišimovića iskorištena samo u funkciji te univerzalnosti, a ne u samo njoj dostojnoj objektivnosti. Tako je historijski određeno događanje romana «Ugursuz» i «Karabeg» (Karabega čak direktnije jer je historijska ličnost poslužila kao model) tek puka maska, mrtvo vrijeme ("Bio jednom jedan...") u koje se smješta tkivo vlastitog vremena i prostora.

Krajnje reduciranje vremena i prostora u romanu "Ugursuz" imalo je pokriće uspostavljanja novog, intimnog vremena i prostora glavne ličnosti.

Muzafer, Ugursuz, - "pseći čovjek", "sluga i gad", od "koga se žene sa Herdakovca ne kriju; misle da nemam moć poimanja, ni moć sagledavanja drugog, ni moć ljubavnu, ni bilo koju drugu odliku čovjeka" - mogao bi da se svede na pukog svjedoka koji nije i lično vezan za predmet koji iznosi. Uzimajući nijemog čovjeka za medij odigravanja drame svijesti u njenom uspostavljanju, Nedžad Ibrišimović je možda došao do najčišćeg oblika romana «toka svijesti». Naime, ne samo što Muzafer ne govori već on, radi predstave koju o njemu imaju, nije u stanju da uspostavi bilo kakvu komunikaciju sa drugim. Osuđen na trenutke svoje svijesti, on postoji samo po njima. Po drugima ne.

Želja za otkrićem najdublje prošlosti - istine njegovog rađanja - vuče Muzafera u napor "razabiranja" trenutnog, u spoznaju sadašnjosti, u saznavanju budućnosti čini da se vrijeme zguslo u Muzaferu, u njegovim kratkotrajnim trenucima svijesti o sadašnjosti.

Ovaj čudesni avangardni roman u kojem se desila ne samo miješanje svih književnih žanrova već i miješanje svih vidova umjetničkih ispoljavanja, mogućnosti tako slobodnog i sveobuhvatnog ulaska u veoma zahtjevne i teške ispite ostvarenja, crpi prije svega iz bošnjačke balade. Ta kristalna forma, gdje se metafizika iskazuje tišinama, a epski opis zamjenjuje vizuelnom slikom, vratnice su za svako izbrušeno umjetničko oblikovanje.

Sadržaj Ugursuza nije historija, nego svijest njegova glavna lika Muzafera, kojoj je historija samo parabolički okvir. Ibrišimović, kako primjećuje kritika, piše o drami identiteta, svijesti, savjesti i jezika. Namjesto objektivnoga historijskog vremena autor promovira simboličko svevrijeme kao autentičan prostor egzistencije. Zlo se ovdje ukazuje kao transhistorijsko stanje, a povijest kao mora i užas rasula svijeta.

Skučena, ali bistra svijest nerazvijenog, nijemog i prezrenog stvorenja, ugursuza kojemu su ostale samo oči, sluh i ruke za doticaj s ljudima, tumač je izvanjskoga svijeta. Cijela jedna historija porodice Abazović protumačena je iz tog prizemnog pogleda. Taj pogled psećeg čovjeka polučuje sagledavanjem golotinje njenih bića. Ibrišimovićev roman ne donosi u prvi plan protagonista koji je hroničar vremena i zbivanja, nego hroničar slutnje kao unutrašnjeg stanja i zla kao izvanjskog procesa.

(Preporod.info)