Ramazanski kviz 2022: Alija Isaković "Hasanaginica"

Uprava za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice i ove godine organizira Ramazanski kviz "Vjera i domovina". Kviz će biti realiziaran na portalu Preporod.info, od 1.  do 30. aprila 2022. godine.

Tokom trajanja kviza na portalu Preporod.info i na zvaničnoj Facebook stranici ovog portala svakodnevno će u 14.00 sati biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti ahlaka, historije i bosanskog jezika. Pravo učešća imaju osobe svih uzrasta, iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a finalni test koji će sadržavati 90 pitanja bit će održan posljednjeg dana ramazana, odnosno 1. maja 2022. godine, 14.00 sati. Detljano upustvo dostupno ovdje.

ALIJA ISAKOVIĆ "HASANAGINICA"

(Autor je Nermin Šušić, profesor u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku)

Alija Isaković, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, scenarist, putopisac, historičar književnosti, lingvist, urednik, rođen je 1932. u Bitunji kod Stoca. Osnovnu i srednju školu pohađao je u rodnom mjestu, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu a Filozofski fakultet, jugoslavenskih književnosti i jezika u Sarajevu. Bio je geološki tehničar, TV-scenarist, urednik časopisa "Život" i edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj "Svjetlosti". Priredio je više djela bošnjačkih pisaca i posebno prvu antologiju bošnjačke književnosti "Biserije" 1972. godine, prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisa "Hodoljublje", 1973., zbornik radova "Hasanaginica", anegdote Nasrudina hodže 1984., sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa "Behar", knjigu "O nacionaliziranju Muslimana", 1990., "Antologiju bošnjačkog eseja", 1996. Najpozantija su mu djela: Sunce o desno rame (roman), Semafor (pripovijetka), Taj čovjek (pripovijetka), Hasanaginica (drama), Jednom (putopis), Pobuna materije (roman), Neminovnosti (ogledi o jeziku i drugim kulturološkim problemima). Alija Isaković je autor Rječnika karakteristične leksike u bosanskom jeziku.

Umro je u Sarajevu 1997. godine.

Dramski opus Alije Isakovića skladno izrasta iz živog organizma njegovog cjelokupnog stvaralaštva nastalog na osnovu brojnih spisateljskih preokupacija kao što su roman, pripovijetka, putopis ili, pak, književnoistraživački i antologičarski radovi. Djelatnost dramatičara Isaković započinje nakon romana Sunce o desno rame (1963) i zbirke pripovjedaka Semafor (1966), oglasivši se najprije radiodramom Saučesnici (1967), a zatim i prvom bosanskohercegovačkom dramom za televiziju To (1969). Uslijedilo je još nekoliko dramskih tekstova za radio i televiziju kao što su Generalijum (1970), Također (1972), O udesnosti crvenih krvnih zrnaca (1974), Hasanaginica (1974) i Papirna (1975), a onda se autor napokon odlučio na još jedan, vrlo bitan korak u svom dramskom tragalaštvu i iz već poznatih tematsko-sižejnih okvira sačinio tekstove Generalijum (1979) i To (1979), ovaj put za teatarsku izvedbu. Oživotvorenje ovih tekstova na scenama zeničkog i mostarskog narodnog pozorišta podstaklo je autora na pisanje još dviju drama namijenjenih teatru - Kraljevski sudbeni stol (1981) i Hasanaginica (1981).

On daje snažan doprinos ostvarivanju kontinuiteta bošnjačkih autora u poratnim dramskim tokovima od Skendera Kulenovića do Derviša Sušića, a uporedo s njim pa do kraja osme decenije nastupa još nekoliko inventivnih i dramaturški obrazovanih pisaca kao što su Irfan Horozović, Safet Plakalo, Nedžad Ibrišimović i Dževad Karahasan. Oni pišu drame u znaku otkidanja od čisto realističke tradicije i osvježavaju bosanskohercegovačku dramsku književnost raznovrsnim scenskim ispitivanjima, od grubih naturalističkih zahvata, preko transparentnih simbolističkih ozračenja, do finih psiholoških i poetsko-filozofskih metafora, ponekad i sa nanosima drame apsurda. Njegova Hasanaginica i po primamljivosti teme i po izvanrednom modernom oblikovanju građe, predstavlja uzor-djelo bošnjačke dramatike.

Isakovićeva Hasanaginica, najprije televizijska a zatim pozorišna drama, u stvari je umjetnički rezultat njegovog dugog i iscrpnog bavljenja historijskim okvirom i estetskim vrijednostima istoimene bošnjačke narodne pjesme, koju je od zaborava zauvijek otrgnuo italijanski etnograf i putopisac Alberto Fortis, objavivši je po prvi put u svom glasovitom djelu Viaggio in Dalmazia 1774.  godine.

U pristupu delikatnoj baladnoj građi o koju su se ogriješili mahom svi njegovi prethodnici jer su je lirizirali i patetizirali, Alija Isaković nastupa bitno drugačije dramatizirajući je realistički jedro, ali ne bez poetskog senzibiliteta što ima svoja svijetla treperenja u zagasitom sjaju tragične baladne priče.

U uvodnim napomenama svoje Hasanaginice autor kaže: «Ja sam samo nastojao da se približim životnim realnostima, moralu i jeziku ove balade koliko sam više mogao», što znači da on pristupa građi balade bez pretenzija da je dislocira kako bi je približio savremenom čovjeku, smatrajući da je poštenije tog čovjeka približiti baladi, njenom vremenu, prostoru i ljudima. Na način stvaralački raspoloženog povjesničara, Alija Isaković u osvjetljavanju osnovnog problema kreće prvenstveno od socijalno-historijskih okolnosti i tragični nesporazum dvaju bića prebacuje sa intimnog na društveni plan. Stradanje Hasanaginice nije uslovljeno samo njenim stidom i Hasanaginim hirom nego, prije svega, njihovom kastnom pripadnošću i podijeljenošću, pa Hasanaginica nije toliko žrtva moralnih običaja koliko jaza između aga i begova. Osnovna negativna sila koja podstiče Hasanagu da otjera Hasanaginicu je njegova majka osjetljiva na nevjestino begovsko porijeklo.

Određeni historijskim okvirom kandijskih ratova iz prve polovine 17. stoljeća, Isakovićevi antipodni junaci beg Pintorović i aga Arapović penju se stepeništem vojnog uspjeha koje je po kastnim zakonima tijesno za obojicu, ali i jednako kobno za svakog ponaosob iz aspekta geopolitičkog opstanka na karti tragične bosanskohercegovačke sudbine.

Kao i u baladi, on je daje Imotskom kadiji preko njene volje i uprkos molbama da je ne diraju kod petero djece. Isakovićev Imotski kadija je nekadašnja neostvarena ljubav Hasanaginice, ali ona ga ne prihvata, jer je u njoj majka jača od žene i inata. Zato će ona, privučena dječijim zovom, svratiti svojim nekadašnjim dvorima i podići duvak s lica, zato će i umrijeti pod udarom aginih riječi koje vrijeđaju u njoj majčinstvo, ovaj put po drugi put joj i zauvijek oteto.

Na vanjskom planu dramske strukture, Isaković precizno slijedi tok događaja iz balade, ali u produbljivanju unutarnjeg volumena on otkriva nove prostore ljudskog i od svijeta sukobljenih porodičnih kompleksa (čast, prestiž, ime, želja za vlašću) gradi prostor u kojem pojedinac ne može da ostvari svoj puni život i sreću. Nad Hasanaginicom, čije je djevojačko prezime Pintorović, a udato Arapović, s obje strane neprestano stoji jedno isto «moraš», tako da je ona kao ličnost lišena svakog odlučivanja.

Preobrazovanje baladne građe u dramu Hasanaginica Isaković je uradio sa strašću i oprezom zaljubljenika i znalca bošnjačke povijesti, folklora i duha. On je prvi bošnjački pisac koji se odlučio za dramatizaciju ove izazovne balade, ali je i prvi dramatičar uopće koji joj se uspio približiti na najbezbolniji način – sa dvostrukim srcem pisca, starinskog u osluškivanju, a modernog u oblikovanju građe. Zato je Hasanaginica tekst klasičan u agonalnoj sferi i vajanju likova, ali modernih dramaturških rješenja po segmentiranju prostora i paralelizmu zbivanja, čijom čvrstinom i skladom Isaković parira stamenom svijetu balade i njenom uvijek krepkom organizmu što diše čarobnom jednostavnošću. Zato na čelu sa Hasanaginicom Isakovićeva dramatika kao kod malo kojeg bošnjačkog autora ima snagu zaokruženog umjetničkog svijeta izniklog iz jedinstvenog postupka i jake jezičke potencije.

(Preporod.info)