Ramazanski kviz 2022: Ćamil Sijarić

Uprava za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice i ove godine organizira Ramazanski kviz "Vjera i domovina". Kviz će biti realiziaran na portalu Preporod.info, od 1.  do 30. aprila 2022. godine.

Tokom trajanja kviza na portalu Preporod.info i na zvaničnoj Facebook stranici ovog portala svakodnevno će u 14.00 sati biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti ahlaka, historije i bosanskog jezika. Pravo učešća imaju osobe svih uzrasta, iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a finalni test koji će sadržavati 90 pitanja bit će održan posljednjeg dana ramazana, odnosno 1. maja 2022. godine, 14.00 sati. Detljano upustvo dostupno ovdje.

ĆAMIL SIJARIĆ

(Autor je Nermin Šušić, profesor u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku)

Rođen je 1913. godine u selu Šipovice. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine a za vrijeme 2. svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, potom je novinar lista «Glas» i dramaturg Narodnog pozorišta. U Sarajevo prelazi 1947. godine, radi u redakciji lista «Pregled», potom je u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji «Zadrugara». U literarnu sekciju Radio Sarajeva prelazi 1951. godine i tu ostaje sve do odlaska u penziju 1983. godine. Umro je 1989. godine.

Najpoznatija su mu djela:

«Ram bulja», 1953., pripovijetke, «Naša snaha i momci», pripovijetke, «Bihorci», roman, «Kuću kućom čine lastavice», 1962., pripovijetke, «Kad djevojka spava», 1972., pripovijetke, «Francuski pamuk», 1980., «Miris lišća orahova», 1991., «Konak», roman, «Mojkovačka bitka», roman, «Carska vojska», roman...

Ćamil Sijarić javio se pred Drugi svjetski rat pjesmama. Iako ih nije publikovao mnogo, one su nagovještavale kasnijeg lirskog pripovjedača i putopisca. Smisao za sažeto opisivanje viđenog i doživljenog, za kratko i lapidarno bilježenje impresija i melanholičan ton odlikovat će Sijarićevo pričanje kao i njegove rane pjesničke pokušaje. Potičući iz kraja bogatog epskom i lirskom tradicijom, Sijarić će nastojati da oživi ljude jednog zabačenog vilajeta koji je prije njega bio malo predmet književno-umjetničke obrade.

Posegnut će za usmenom pričom, za legendom i anegdotom, preoblikovat će je vlastitim načinom, udahnuti joj individualni pečat i duhovnost i oživjeti jezikom koji je izvorno blago toga kraja. Bez sumnje, upoznavanjem s djelom Ćamila Sijarića čitalac će biti pod stalnom presijom bogate opservacije: autor ga neprekidno navodi da opaža bizarne i nevjerovatne stvari u ponašanju i životu čovjeka, koji je, čini mi se, davno već nestao i lebdi samo kao romantična slika u svijesti piščevoj. Njemu će se najprije učiniti da pisac hoće jedino to da mu saopći: tajnu o jednom kraju koji je doživio čudnu historijsku sudbinu i koji je, u posebnim geografsko-klimatskim uslovima, uobličio životni stil, zadržan i onda kad je moderna birokratsko-tehnokratska civilizacija prodrla u sve pore svjetskog organizma. Hoće da sačuva od zaborava ono što je bilo i da ga prenese čitaocu, stavljajući se u ulogu historičara zavičajnog kraja. Međutim, Sijarić nije samo puki posmatrač ili pričalac-ilustrator zanimljivih događaja (bar ne u svojim najboljim djelima i na mjestima na kojima postiže najpunije dejstvo na estetski osjetljivog čitaoca), već nastoji, specifičnim jezičkim sredstvima, da predoči dramu ljudskih bijeda u nemogućim životnim okolnostima. Na toj osnovi Sijarić realizira sliku Sandžaka koja ne predstavlja rekapitulaciju historijskih zbivanja u njemu, već literarnu viziju onoga što bi se moglo nazvati entitetom njegove tragične drame u historijskom i psihološkom smislu. Tako Sijarić postupa u pripovijetkama i romanima..

Pripovijetke Ćamila Sijarića spadaju u red najboljih djela te vrste u poslijeratnim jugoslovenskim književnostima. Razumije se, nisu one sve istog kvaliteta, ali kad se napravi Sijarićev antologijski izbor, može se govoriti o daru pripovjedača koji suvereno vlada materijom i koji zna sugestiju što proizilazi ne samo iz zapleta i već i iz posebne simbolike, poetske atmosfere, stilske gustine, jezičkog bogatstva i originalnosti fakture. Obojene lokalnim koloritom, pripovijetke iz ovoga crpe snagu neposrednosti i uvjerljivosti, a njihova korelacija među svim elementima priče.

Prva Sijarićeva knjiga pripovjedaka, Ram Bulja (1953), zasnovana je na folklornoj tradiciji Sandžaka i specifičnom jezičkom blagu. I kazivanje o sudbinama ljudi ovog kraja stilizuje Sijarić tako kao da produžava legendu, preuzimajući njen lirsko-epski ton, što treperi od predosjećanja i podgrijavajući ga jednim u osnovi modernim, i pored folklorne stilizacije, operativnim postupkom: evokacijom sjećanja na daleku prošlost, na odbjegle ljude i iščezli život koji je u sadašnjosti ostavio tragove praznine, sive jednoličnosti i ledene zebnje. U takvom jezičkom mediju, nastoji Sijarić, u većini pripovijedaka iz ove knjige, da uhvati dramatične prelome u primitivnoj, ali izvjesnim viteškim moralom oplemenjenoj svijesti, likove planinaca i dostojanstvenih seljaka, hajduka, boraca i putnika.

U Sijarićevim pričama osjeća se stalni sukob između dva autora: radoznalog etnologa i lirskog umjetnika, koji uspijeva da pobijedi prvoga i da prevaziđe predmetnu zanimljivost fabule, prevlačeći je lirskim velom i moralnim patosom što proizilazi iz jezičkih stilizacija i pričalačkog tona narodnog predanja i organizujući pojedinosti tako da priča djeluje kao zaokružena, cjelovita struktura, u kojoj drama individualnog slučaja ostavlja u pozadini bizarnost arhaičnih etičkih principa i nevjerovatnih običaja.

U knjigama pripovijedaka koje je objavio nakon Ram Bulje pedesetih i šezdesetih (Zelen prsten na vodi, 1956, Naša snaha i mi momci, 1962) Sijarić je postepeno napuštao epski stil pričanja. U njegovo djelo prodiru elementi humora i simbolike. Njega ne zanima ni ličnost samo po svom etičkom stavu i ponašanju u folklornom ambijentu iz koga dolazi. On počinje da stavlja u centar priče dramu čovjeka kao tragičnog bića.

U pripovijetkama ili knjigama priča objavljenim sedamdesetih godina (Na putu putnici, 1970. i Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke, 1973) Sijarić nastavlja da piše u tom stilu. Međutim, u njima se počinju isticati tri nova momenta. Pisac, prvo, problematizira umjetnika i njegovo djelo, drugo, pričom priziva legende koje imaju tajanstveni, općeljudski i neobjašnjivi smisao, treće, opsjednut je mišlju o smrti i umiranju. Sijarićevo pripovijedačko iskustvo tada doživljava vrhunac umjetničkog uspona.

Posebno su upečatljive one njegove priče u kojima se čulno oživljava dolazak smrti. Zato umiranje junaka na kraju većine Sijarićevih priča nije nikakav teatralni trik kojim on želi privući sentimentalnog čitaoca, već je to lirska opsesija, vezana za određeno životno iskustvo koje umjetnik prevodi u simbole, u ritam govora, sistem slika i zapleta. Smrt tu nije nešto strašno: ona se osjeća i sluti kao šum koji struji negdje u bilju, u talasima vjetra, kao «miris lišća orahova», kako se to kaže u istoimenoj pripovijeci. Prisustvo smrti, ako nije rezultat piščeve misaone konstrukcije, oduvijek je novelističkom obliku, pogotovo ovog tipa kao što je Sijarićev davalo poseban ton: prozno kazivanje, prožeto tajanstvenim signalima, počinjalo je da baladično zvuči, da dobija ritam poeme koje poentira melodiju umiranja što se razvija od početka do kraja. Zato se najbolje novele kraćeg formata doimaju kao poema o smrti (naprimjer , priča Hrt). No, Sijarić nije samo evokator tragičnih sudbina, već i humanist koji se blago smije nad ljudskim slabostima. Često je granica između tragičnog i humorističkog neodrediva: jedno prelazi u drugo. Sijarić je uspio da ova dva kvaliteta ispreplete i da na taj način postigne upečatljiv estetski utisak.

Specifična tehnika Sijarićeva u ovim pričama omogućuje mu da psihološki nijansira tragiku ličnosti govornim ponavljanjima, a da se istovremeno blago smije junakovom nesnalaženju među ljudima i koprcanju u životu. Sijarićeve pripovijetke, kad su najbolje, uspijevaju da kreiraju jedan svijet poznat i blizak, ali otuđen samom pričom. Takav, on je prije proizvod mašte nego stvarnosti. U izvjesnom smislu, pisac realist, koji oživljava obličja svoga kraja, njeguje bogatstvo njegove leksike i folklora, poezije pejzaža i prošlosti, Sijarić ima sposobnost da estetizira priču, da je prenese čitaocu u obliku legende koja se udaljila od zbilje i postala realnost za sebe. Po svom simbolizmu i neoromantičarskom istočnom kolorizmu njegove pripovijetke su jedinstvena pojava naše književnosti.

(Preporod.info)