Dok iščekujemo ramazan: Moj strah i radost Kur'ana

Piše: Mustafa Bećirović

Jutros me je probudilo sunce, cvrkut ptica, gugutanje golubova i grakanje vrana. Nigdje oblačka na plavom nebu, samo svjetlost što nježno dodiruje čovjekovu nadu i uspavani optimizam.

Žena je pristavila kahvu i odvrnula radio da čujem pjesmu "..čini mi se da mjesec Ramazana dolazi" od Bijelog dugmeta iz prošlog stoljeća, kad smo vjerovali u vječnu mladost. Nikad mi nije jasno kako su komunisti dozvolili da se u toj pjesmi spominje ramazan i kako je tu pjesmu zdušno pjevala i slušala indoktrinirana i ateizirana populacija.

Helem, došao je i ovaj ramazan. Da ne lažem, ja sam se i ovog puta prepao kako ću ispostiti, i to mi traje sve do prvog dana ramazana. Pretpostavljam da bi pojedini vjerski fanatici ovaj moj strah osudili i doveli u pitanje i sami iman, odnosno vjerovanje.

Kažu da fanatici općenito u svojoj misiji i indoktrinaciji svoje podanike odgajaju u tami kao šampinjone i svi moraju izgledati isto, blijedi, bijeli i čisti okolo. Kada nabubre i narastu odsjecaju im glave, da ne mogu razmišljati, iščitavati i mijenjati sebe.

Fanatici svoje podanike ne mijenjaju u slobodi izbora u kojem čovjek vjeruje onako kako Bog traži, već mora vjerovati onako kako oni određuju, a ništa više ne liči na mentalne vojne logore kao njihove škole i akademije u kojima je krajnji domet ideološki zagrljaj iz kojeg nema izlaska.

Meni to ne bi ništa smetalo da ne urušava ljepotu islama i Poslanika Muhammeda a.s.

Ja nikad nisam uspio formirati sliku Poslanika kao crnog ili bijelog čovjeka. Probao sam ga zamisliti živog i prisutnog u mom vremenu i ako mi je išta uspjelo dokučiti, to je bio osmjeh njegov. Ne bi me osudio za moju predramazansku zabrinutost, već bi se osmjehnuo.

Zašto je Poslanik bio magnet za obične ljude, njihove različite sudbine, nedaće, emocije zabrinutosti, boli, tuge, ljutnje i još mnogo toga?

Valjda zato što je on poslan ljudima. Ja sam Poslanika dokučio u njegovoj ljudskoj veličini, onoj koju bismo mogli nazvati bliskost. Bliskost u kojoj su se mali i beznačajni ljudi osjetili većima i značajnim. Oni su bili zatvorenici u vlastitim životima kao i većina današnjeg svijeta koji nije vidljiv i postojan, osim onih u političkoj moći, ekonomskoj snazi i društvenom statusu. Ili u blizini nekog fanatika u javnom prostoru.

Uzimajući u obzir posljedice pandemijskog pakla iz kojeg smo izašli sa svježom bolesti korone, mi smo izašli kao zatvorenici navikli da je radost samo onda kad ti neko nije umro.

Zatvoreni među četiri zida osobne egzistencije, plutamo sami u svijetu digitalnih i virtualnih platformi, skoro pa robotizirani.

Ono što je mene uhvatilo kao predramazanski strah je osjećanje da ćemo kao zatvorenici u vlastitim srcima odlaziti u džamije kao u duhovnu javnu kuhinju sa cekerom i šerpom bez da u ramazanskom vremenu ne iščitavamo svoje navike, karakter, razum i svijest.

Ja se bojim šta ću zateći u svom srcu i da li ću imati snage za gledanje i priznavanje. Ili ću biti replika mira u Bosni, koji izgleda kao prividno odsustvo rata.

Kako god doživljavali post u mjesecu ramazanu, valjalo bi ga iskoristiti kao radost. Radost koja dolazi od drugog, a ne ona koja se svodi na osobnu radost u mirisu lepine, već radost u mirisu lijepe riječi koja se uzdiže na Nebo.

Zbog onesposobljenosti da drugom prouzročimo radost, mi živimo u stanju duševnog poremećaja kojeg je savremena medicina počastila imenom stres, a farmaceutsku industriju velikim profitom.

U potpunosti sam uvjeren da, kad bi novac kojeg svakodnevno dajemo za pilule u liječenju duševnog poremećaja, to jest stresa, darivali kao geste dobročinstva jednih prema drugima, bili bi sretni i tim ključevima otključali vlastite samice. Koliko sam shvatio iz mnoštva ajeta, Kur'an je radosna vijest.

Ona se mora posaditi u srce s tim da bi tlo sadnje trebalo pogoditi džemre Božije Riječi. Kako god, ima jedna izreka za srce: "Svaki će čovjek doći na mjesto gdje ga dovede srce."

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.