Šutnja tipkovnica, ladice sjećanja i jedna jakna iz humanitarne pomoći

Piše: Mirela Kukan

Gledam slike izbjegličkih konvoja i pokušavam zadržati zatvorenima ladice sjećanja. Sigurna sam da isto to čine i moje drugarice iz djetinjstva.

Nas šest već godinama imamo svoju Viber grupu i "tipkamo" se često. Udaljene hiljadama kilometara proživljavamo naše živote zajedno, uglavnom online, ali smo tu, uvijek jedna za drugu, i u radostima i u tugama.

Otkako je počela krvava ukrajinska drama ne pišemo skoro ništa. Ili tek kratko neka od nas otipka: "Da sve ovo na hair okrene..."; "Nadamo se najboljem...".

Šutnja naših tipkovnica jača je od bilo kojeg vriska. Tačno znamo šta koja osjeća. Vrištale bi, ali glasa nema. Utihnule su naše tipkovnice. I apsolutno znamo šta svaka od nas ovih dana prebire u svojoj glavi, dok grozničavo pokušavamo ostaviti zatvorenim ladice sjećanja, da iz njih ne izađe naša tuga iz 90-tih. Onomad, kada su nas, tinejdžerke, najbolje drugarice, zauvijek razdvajali točkovi starih, prašnjavih autobusa u kolonama divljih ratnih konvoja... I odvozili iz našeg malog mjesta... Od Ljubije i Prijedora, preko Vlašića, Travnika i dalje, do ratno-izbjegličkih bespuća.

Ovih dana pod utiscima obilježavanja 1. marta, Dana nezavisnosti BiH, srce titra više nego ikad: vatrometi u Sarajevu; državnička manifestacija u obnovljenoj, čarobnoj Vijećnici uz TV prijenos na BHRT i N1; TV Hayat emitira priču o Zlatnim ljiljanima nakon koncerta patriotskih pjesama, praćenog spotovima iz ratnih dana bosanskohercegovačkog prkosa i ponosa; Arijana Saračević-Helać  i Avdo Huseinović snimili nove dokumentarce za historiju.

Hvala im beskrajno zato što su čuvari naših istina o agresiji na BiH, jer su neumorni historiografi svega onoga što ne smijemo zatvoriti u ladice! Ne smijemo zaboraviti, kako nam se ne bi ponovilo. Dugo još poslije stoji knedla u grlu.

Vrtim vijesti. Dodik Lukašenko nastavlja sijati iste mrziteljske mantre. Hvala Bogu, bar u UN-u Bosna i Hercegovina na pravoj strani historije.

Kažem suprugu kako nikada neću zaboraviti najružniju jaknu na svijetu koju sam nosila te jedne ratne zime. Bila je prešarena. Na njoj svih mogućih, ali neveselih, čak odvratnih boja. I više mi je bilo hladno nego toplo u njoj... Stigla je u humanitarnoj pomoći. Zatvaram ladicu, ne želim je se sjećati.

Samo ne mogu zatvoriti ladicu prepunu nedostajanja mojih drugarica iz djetinjstva. I tako već 30 godina.

Bože, pomozi!

Čuvaj djecu Bosne, Ukrajine, Palestine, Jemena, Sirije, Ugande, Mianmara, Afganistana..., i svu djecu svijeta. 

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.