Kišna dova u Žepi

Piše: Seid Zimić Žepljak

Evo prođe 58 godina, a još uvijek se prepričava, s rečenicom više ili manje, Kišna dova na Panjku (nije ovo greška, ovaj događaj zaslužuje da se piše velikim slovom). Jutro na Đurđevdan 1963. godine je bilo s puno rose, a onda do nekog septembra nije bilo ni rose, ni kiše, samo poneki zalutali oblak od kojeg ne bijaše nikakve fajde u žepskoj regiji.

Iznenadnom i oholom iskušenju niko se nije nadao, a hajvan zasigurno izrikao nije. Upirali ljudi pogled u nebesa i nadali se – danima, mjesecima. Ugrabilo se nešto sijena i ranog žita, a õstalo poče da hūdi prepušteno Allahu na milost i nemilost. Žepljaci se unervozili, lebdi hiljade pitanje, a niko nema ohrabrujući odgovor. Katastrofa bez popravnog ispita? I oni učevniji šute, sliježu ramenima kao da im se i mozak počeo sušiti. Svirucka jugovina po uvrnutim kukuruzima bez ijednog klipa, a zemlja ispucala i uzduž i poprijeka – čisto insana šuhva hvata. Vode utanjile, a onda presušile. Hajvan kopni i gladan i žedan – kao zvjerinje podiglo glavu i nešto osluškuje. Gotovo u svakoj baruštini ljudi iskopaše lokvu – litar vode nema cijenu. Mašta i poneka loše upakovana laž začas pređu od Drine do Rijeka, a onda nazad kao nepotkovano kljuse pod tovarom hljuma s jednom idejom samo – primaći tovar uz trnje da pukne vreća i olakša tovar – uvijek gubitak i dobitak moraju biti u ravnoteži. Kažu Drina se zavukla pod kamenje, te kokoši i zvjerinje serbes s jedne na drugu obalu.

Nosio vrag šalu, kataklizma na pomolu. Sreća pa nema požara, vatra bi sve slistila od Sjemeća do Bature. Sulejman, hodža Vrelac, vodi svoje ratove u gluho doba noći, sve do ranog sabaha. Sām za sve, ni horoz više ne pjeva – nije mu do pjesme. Ljudi bi pitali Vrelca, ali ne smiju – strah ih iskrenog odgovora, a hodžini odgovori su uvijek iskreni, pa kom' opanci - kom' obojci.

Petak je. Druga polovina žarkog ljeta. Skuckalo se ljudi na džumu, možda hodža Vrelac koju i progovori. A progovorio je; bez emocija, bez dizanja pogleda (može koga uvrijediti), bez imperativnog tona – već onako; za svakog' i nikog'.

- Hajde da i mi malo budemo dobri, vidite kako je Allah milostiv – mogao nas je još većim iskušenjem kušati. Vratite menjike na njihovo mjesto, ne zaboravite sirotinju, grane od krušaka i šljiva što su prešle u tuđe malo skrešite – požurite, vatra je neumoljiva. Vratite dugove i puteve malo proširite – bez srdžbe i oholosti.

Ljudi se raziđoše, svako sa svojom zadaćom – lakšom od suše nepresušne.

Narednog petka došlo ljudi iz Luke, Mičivoda, Živaljevića i Župe da čuju kazivanje i čuli su. Sulejman ponovi nekoliko rečenica od prošlog petka, i još dodade:

- Povedite računa o čistoći, naročito žene, ne pretovarajte ni konja ni vola, ispričajte ovo komšijama kad se vratite kući. Aferim, neki su vratili menjike po noći. Dovoljno je da Allah zna, ne moraju ljudi sve znati.

A petog petka hodža Vrelac donese presudu, bio je nekako siguran da su Žepljaci zaslužili Kišnu dovu. Ozaren uspjehom dade neophodna uputstva. Kroz suze je gledao veselje što se razli na sve četiri strane svijeta... Neki bi najradije odmah produžili na Panjak!

- O -

Sulejman oka nije sklopio. Natovario je na staračka pleća ogroman teret. Danas je Kišna dova na Panjku kod „šejhove džamije“. Mora izdržati – mnogo očiju je u njeg' uprto. Besjedi sam sa sobom; valjda nisam ništa zaboravio – nek' porane daleko je Panjak, što stariju odjeću, čistu i uredno zakrpljenu, trebaju i što više djece povesti – dječija nafaka je ogromna, hajvana će biti po planini, oni što su izdaleka naumili konjima doći, trebaju konje ostaviti u Luci, Kruševom Dolu, u Purtićima, nakraj Radave – zahmet se duplo nagrađuje. Sve im je to kazao prošloga petka.

Siguran u svoj nijet hodža Vrelac se zaputi prema planinama. Sunce se podobro vinulo u plavetnilo, momački ugrijalo, davnašnja prašina čerupa i usta i oči. Grupice ljudi sa svih osam strana svijeta, ozareni nadom, vijugaju prema Panjku. Ni dječurlija ne zijanćeri, ne smije, boje se Sulejmanovog – aahhaa. Na planini koji stepen hladnije. Skuckalo se mahluka i znanog i neznanog. Svako ima svoju priču, ali šute, šute i nadaju se. Na osušenoj travi se cakle tragovi pridošlica pritisnuti nekom čudnom tišinom u kojoj svako ima svoj dio.

Podne. Ezan se razli naokolo na puškomet daleko. Sulejman narikta prvi saff, a ostali kao pod konac. Ljepota. Hodža kriomice zrakne da li je sve kako treba, ne smije upadljivo – vidjet će ljudi dječije suze na starčevim borama. Njišu se saffovi nježno i tabijatli kao lanjska pšenica u pristranku, kao dječija mašta neukroćena.

Sulejman poklopi brežuljčić da se bolje čuje – da „aminaju“ i oni koje ne vidimo. Da čuju ptica i leptir, mrav i krava prvotelka. Ljudi „aminaju“ dušom, iskreno i muminski. Otela se suza i onima koji nisu zaplakali da i sami ne znaju otkad. Ljudi su u dovi – dova je u ljudima. Sulejmanov glas titra, guši ga radost i bezazlenost oblačka što se pojavio iznad Krivača. Približavao se i bivao sve većim i većim. Zakloni Sunce, hladovina pritište Panjak. Veliku, preveliku žepsku regiju. Kapi kiše nestaju u prašini. Pljusak označi kraj dove. Ljudi se uskomešaše. Tapšu Sulejman-efendiju iskreno i bez reda, a on odmahuje rukama i pokazuje im da mogu polako ići svojim čeljadima. Sreća mu zapečatila riječi.

Na Panjku tišina i Sulejman u njoj. Plače, kod Allaha se mnogo zadužio. Treba dȗg vratiti. Hoće li imati dovoljno vremena i snage – to nikada neće saznati. Tješio se iskrenim nijetom i kišom što je osam sati nježno padala – bez munje i groma. Još jednom pogleda na, već oprano, dovište i mokar kao čepina pođe u Vrelo da svjedoči. A vrijeme će tražiti iskrenog svjedoka.