(Ne)zainteresiranost za važne teme o memorijalizaciji genocida

“Memorijalni centar Srebrenica i USC Shoah fondacija, globalno vodeća organizacija za očuvanje usmene historije i jedna od ključnih institucija sjećanja na holokaust, danas su objavili da je pilot-zbirka od 20 svjedočanstava preživjelih i svjedoka genocida u Srebrenici postala dijelom Arhiva vizuelne historije.”

Ovako je glasila vijest prošle sedmice. Vijest koja je prošla apsolutno nezapažena. Pritom je objavljena u medijima, ali je doživjela takvu reakciju kao da je kontejner zapaljen negdje u gradu. Štaviše, nedostajala je reakcija, pohvala, komentar bošnjačkih prvaka, “zaštitnika” koji svakodnevno pišu saopćenja za javnost.

Dva su razloga za ovo: prvo, da nemaju mentalni kapacitet da razumiju važnost ove vijesti ili drugo da su nezainteresovani. Lično mislim da se radi o apsolutnom neznanju, iako su im puna usta memorijalizacije genocida. Kako god, loša je poruka. Da je neki drugi narod koji je preživio genocid ovo odradio, do sada bi imali prijem za tim koji je na tome radio kao i podršku. A pošto nismo drugi narodi, ova vijest se podrazumijeva.

Pritom, uspjeh ove priče, iako je tek početak, nije rezultat nikakve dugoročne strategije ili “duboke države” nego pojedinačna inicijativa i apsolutna angažiranost nekolicine osoba koje imaju ne samo mentalni kapacitet da razumiju šta znači Shoah fondacija već i ličnu želju da se njihov glas, a naša istina čuje globalno.

Kako to inače biva, podrška onim pojedincima postojat će dok ima političkih interesa, pritom Arhiv vizuelne historije nije imao javni “opipljiv” i vidljiv PR, “svečano otvaranje” ili presjecanje vrpce. Zato je vjerovatno i nedostajala reakcija.

Na svu sreću, Memorijalni centar Srebrenica ima dobar tim mladih ljudi – jedan od rijetkih slučajeva kod Bošnjaka gdje se omladina angažirala da radi i već imaju rezultate. Na taj način uspostavlja se dobra podloga za budući rad i djelovanje ove institucije. Možda je i to problem.

Memorijalni centar je dokaz da se može kad se hoće. Memorijalni centar niže uspjehe dok druge institucije u Federaciji daleko od Dodika i Čovića dolaze do samouništenja lošom kadrovskom politikom u proteklih 30 godina.

Ono što je i najvažnija stvar jeste da ljudi koji rade u Memorijalnom centru imaju motivaciju da urade posao. I posao koji rade je važniji i priznatiji van naše zemlje. Obim i značaj njihova trenutačnog napora shvatit ćemo onda kada sve prođe.

(IIN Preporod)