Naša Naza iz Hortuka

Piše: Osman Halilović

Davno je bilo ono djetinje vrijeme kada nam je naš muallim, šehid Hasib-ef. Ramić, pripovijedao o stvaranju Adema pejgambera. Nikad mi se u sjećanju nije pomutila moja tadašnja nutarnja slika čovječijeg praoca. Kao i sva djeca, napriliku, ja sam Adema a.s. morao nekako da zamislim. Pošto nam je efendija govorio da je naš praroditelj bio mnogo viši nego što su to današnji ljudi, ''ne baš kao munara, ali glava bi mu do šerefeta 'fatala'', u mojoj mentalnoj uobrazilji Adem a.s bio je Rejf Taraba s Vezluka i nikako drugačije. Naravno, nosio je bijelu odjeću i imao na glavi beretku ''francuzicu''.

To da je Bog dragi melekima, tim dobrim i bezgrešnim pticama od svjetlosti, naredio da Ademu sedždu učine, čuo sam prvi put kada i priču o stvaranju. To kako se meleki poklanjaju pred našim praocem ni u dječijoj mašti se nije dalo nikako zamisliti, ali bio je neki neopisivi osjećaj ponosa svaki put kada bih ugledao Rejfa kako uzima abdest na meraji ispred Hadžijine džamije. Pitanje: zašto je Stvoritelj tim savršenim bićima naredio da se s poštovanjem poklone pred bićem koje je sklono griješenju, počelo mi se javljati tek kasnije u dobu odrastanja. U međuvremenu, nakon godina u kojima je svaki domišljeni odgovor uzmicao pred moćnom sjenom prvoga pitanja, došlo je doba zrelosti u kojem se čovjek vrati u sigurnost i nenadmašivost prvoga odgovora, onoga kur'anskog o savršenosti Božijeg znanja i neupitnosti Božije Volje čija je ''čovjek tajna''.

Ponekad, zapravo svega nekoliko puta u životu, bez mogućnosti da se dostojno opiše i prevede u riječi, bilo mi je dato da, na tren, svjedočim jednom iskričavom odrazu te tajne. Dječije slikovito zamišljanje visokog i koščatog Rejfa Tarabića svaki put kada bih maštao o Ademu, ocu ljudskoga roda, mada nikad zaboravljeno, već je ostalo daleko u svijetu djetinjstva. Ali, kasnije, svaki put kada sam vjerovao da se nalazim pred odrazom ''Ademove tajne'' i da mi se naočigled pokazuje odgovor na to vječno pitanje o veličanstvenom dostojanstvu tog bića kojeg je Bog stvorio od mješavine vode i zemlje - pred mojim očima bilo je lice jedne žene.

Vjerovatno sam prvi put svjedočio takvom trenutku jednog januarskog jutra 1993. godine. Noć prije toga bila je noć Miradža. Ujutro je do moje nene Fatime stigla vijest da je u miradžskoj noći, na Pandurici kod Crnog Vrha, u vojnoj akciji koja je trebala olakšati proboj civila iz opkoljenje zvorničke Kamenice ka slobodnoj teritoriji Nezuka, poginuo njen najmlađi sin Vahid. U prostoru nekadašnjeg bilijar kluba gdje smo kao izbjeglice živjeli, za svega nekoliko minuta skupilo se mnogo svijeta iz komšuluka. Došla je i jedna medicinska sestra koja je stanovala u blizini. Donijela je neku injekciju i tablete. Kada je krenula da tu injekciju dadne neni, ona je samo odmahnula rukom. Vahidova sestra i rodice plakale su tiho. Nena je sjedila na svom uobičajenom mjestu na staroj sećiji, i samo tiho pomicala usnama. Polako se okrenula ka ostalim ženama koje su sjedile uza zid i na trenutak prekinula zikr da bi im rekla, s onom mješavinom blagosti i odlučnosti, kako je i inače zapovijedala: ''Nemojte plakati, ženske glave, ne valja za šehidom plakati!''

Možda se baš te noći miradžske, kada je rahmetli amidži Vahidu, šehidu koji nije upoznao slast nikjaha, melek smrti davao da pomiriše bijelu ružu na Pandurici, s druge strane, stazama posutim ledenom kišom, u dugoj izbjegličkoj koloni, vodeći pod ruku svoju tetku Šifu ka slobodi, probijala ona. Naza iz Hortuka.

Zapravo, da parafraziramo jednog našeg memorijskog pisca: Naza je od drugdje. Rođena na mitskoj i herojskoj Veljoj Glavi. Ali, ona je izabrala da bude iz Hortuka u zvorničkoj Kamenici. Kada je ta stamena i mirna žena, dvije decenije kasnije odlučila da ispriča svoju priču, da uvakufi svoj emanet, prva rečenica njezine knjige ''Ptice bijele'' bila je sazdana od tri sloga: Hortuci! U kamenom zvukovlju tog ilirskog toponima koji je bilo dom Nazine sreće kao da se uklesao čitav jedan život. Sa stanovišta zapadnog čovjeka možda antički tragičan, pogledom žene koja Boga spominje na onoj staroj sećiji sasvim drugo: neizreciv u svojoj dostojanstvenoj veličini i melekanskoj ljepoti.

Malo kojem muškarcu i ženi bude dato da, sami sobom, budu jedan potpuni simbol i zaokruženi znak i išaret ljudima. Naza je bila simbol i onda kada smo je poznavali kao vrijednu i ljubaznu uposlenicu Behram-begove medrese i Muftijstva tuzlanskog. Nakon što je hrabro i snažno ispričala jednu veliku priču, Naza je zavrijedila da bude jedan od simbola cijele ove nacije.

Brat njen, Muhamed, heroj sa Velje Glave, dao je obećanje da četnik na Velju Glavu neće kročiti dok on svojim nogama hoda. Tako je i bilo. Da Muhamed više nije na dunjaluku i da su ga suborci pokopali, Naza će saznati ugledavši njegovu crnu kožnu jaknu na jednom borcu u opkoljenoj Cerskoj u kojoj je sedamdeset i dva dana, bez odmora i sna, njegovala teško ranjenog muža Halida. I brat i muž Nazin, i Vahid sin Fatimin, kao i hiljade drugih bosanskih šehida, darovani su time da ni u ovom tekstu ne možemo da napišemo ''umrli su'' ili ''oni koji su mrtvi''. Sam Bog interveniše za njih i zabranjuje da se tako kaže. Živi jesu. Uostalom, koliko je onih koji leže u svojim kaburovima - a živi su, i koliko je onih koji hodaju drumovima - a mrtvi su. Preko njih, i radi njih, Bog nam je darovao slobodu.

Ali, ako ima išta što je jako blizu časti šehida, to je vjera i snaga tih žena. Na toj armaturi opstaje naš narod na ovim historijskim vjetrometinama već stoljećima. I upravo na njih, na tu snagu koju Bosna crpi iz njihovih duša, neprijatelj nikad ne računa. Zato se uvijek preračuna.

Vjerujem baš zato, kad god u zreloj dobi pomislim na Adema kojem meleki sedždu čine, nekako pomislim i na nju, svinutu oko njegovog srca, ispod samog rebra, tajnu Božijeg ''savršenog stvaranja'' - našu majku Havu. I ona uvijek ima lice bošnjačkih šehidskih majki, sestara, nevjesta. Naše Naze iz Hortuka. Nene Fatime. Tetke Šahe. Ujne Munire. Beginice. 

(Preporod.info)