Muslimanska apologija pred Evropom

Pitanje djelovanja IZ u BiH jeste najvažnije iskustvo koje imaju muslimani u evropskom građanskom društvu. Bez IZ u BiH muslimani Bošnjaci u Hrvatskoj, Sloveniji i dijaspori su zanemarljiv statistički element. Vjerovatno više muslimana u Šerićima prisustvuje dnevnim namazima u džematu nego u svim džematima u Hrvatskoj i Sloveniji. Očigledna je razlika između administra-tivne i stvarne snage i ljudskog potencijala pojedinih subjekata.

Turbulentni politički odnosi u svijetu i sukobi na Bliskom istoku snažno se odražavaju na život muslimana u zemljama Evrope i Amerike. Ta nestabilnost utječe i na muslimansku populaciju u BiH. Muslimani u BiH žive u nekoj vrsti kroničnog „egzistencijalnog grča“ i strahu koji se odnosi na opstanak u svojoj domovini. Naše povijesno iskustvo života tokom 140 godina unutar evropske kulture i civilizacije, u različitim državno-pravnim i političkim uređenjima trebalo bi biti prednost za političko „snalaženje“ unutar lukavih i neiskrenih saveza na prostoru bivše Jugoslavije i Evrope. Možemo li shvatiti politiku vukova u janjećoj koži?

Razlozi bošnjačke nevažnosti u Evropi

Bošnjaci su se sami borili i izborili za autonomiju u vjerskim pitanjima unutar Austro-Ugarske. Cijelo stoljeće je bilo potrebno da se izbore i za nacionalna prava u vlastitoj domovini. Uprkos tome u današnjoj BiH u mnogim njenim dijelovima Bošnjaci imaju problem koji se posebno reflektira u obrazovanju, zabranama bosanskog jezika, dvije škole pod jednim krovom, nastavnom planu i programu koji poriče i niječe bosanskohercegovačku državu i identitet itd. Sigurni i konstantni dio bošnjačkog identiteta je islam. Zahvaljujući Bošnjacima islamu je priznato pravo javnosti u Austriji 1912. godine, kasnije i u dijelovima današnje Hrvatske 1916. Danas su Bošnjaci muslimani u istoj kompoziciji sa svim drugim muslimanskim narodima i manjinama u Evropi. U toj kompoziciji su neprimijetni i bez vlastitih inicijativa. Dio razloga bošnjačke nevažnosti u Evropi leži na nama samima. Uslijed površnih i nekada samozavaravajućih uvjerenja da je samo dovoljno to što smo u geografskom smislu Evropljani, te naše umišljenosti da smo primjer međuvjerskog suživota u Evropi i da naše iskustvo može pomoći u razumijevanju muslimanskog pitanja potisnuti smo unutar evropske političke scene na problem. Kakav smo mi primjer ako je samo u 20. stoljeću naš narod više puta desetkovan, a egzistencijalni prostor smanjen na jedva podnošljiv „psihološki“ nivo? Drugi razlog je da smo olahko svoju sudbinu predali u ruke drugim narodima koji se ambiciozno „hrvu“ sa Evropljanima za primat nad muslimanskim pitanjem. U Evropi postoji koordinirana akcija unutar desnih politika o političkom etiketiranju Bošnjaka i stalnom ukazivanju na potencijalni radikalizam i ekstremizam. To svjedoče izjave različitih važnih i nevažnih političara. Najviše žuči posljednjih mjeseci izazvale su zjave hrvatske predsjednice o ekstremizmu, radikalizmu i prijetećem terorizmu među Bošnjacima. Bilo je reakcija iz političkih partija, ali je dakako najveći teret na plećima IZ i reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića. IZ je institucija koja organizirano i institucionalno brine o svim vjerskim pitanjima muslimana u BiH i svijetu gdje žive Bošnjaci.
Ponovo smo prisiljeni u poziciju defanzivne apologije pred Evropom i Evropljanima zaradi vlastite vjere i kulture. U globalnim raspravama o muslimanima pobjedonosna formula za političare je upozoriti i na „nestabilnu“ muslimansku scenu u BiH. Hrvatska je izravno zainteresirana za muslimansko pitanje u BiH. To je strateško opredjeljenje hrvatske politike i samo naivni to mogu poricati. U različitim epohama se problem definirao sukladno potrebama i datim političkim okolnostima. U hrvatskom političkom razumijevanju muslimanskog pitanja postoji konstanta: nekada je to negiranja identiteta, tepanje o „cvijeću“, preko „europeizacije“, „modela“ i upozoravanja na opsanost radikaliziranja Bošnjaka. Bošnjački politički i vjerski predstavnici moraju trezveno i hladne glave temeljito raspraviti to pitanje. Hrvatska je važna zemlja za Bošnjake u svekolikom pogledu. I u periodu teških iskušenja i sukoba 1993-1994. potvrđeno je i dokazano da unutar hrvatskog naroda postoji snažna demokratska snaga i vjersko-duhovna inteligencija koja može kredibilno definirati i artikulirati hrvatsko-bošnjačke odnose. Nacionalistički elementi unutar hrvatskog naroda u političkim i vjerskim krugovima opterećuju bošnjačko-hrvatske odnose. Te odnose opterećuje i bošnjačka snishodljivost i površnost. Problem koji se pojavljuje na bošnjačkoj sceni jeste različito iskustvo koje ima bošnjački autohtoni narod u gradovima u BiH u kojima je hrvatska većina, i iskustvo bošnjačke „useljeničke“ manjine u Hrvatskoj. Između ta dva suprotna iskustva teško je naći konsenzus u bošnjačkom političkom i vjerskom establišmentu. Jedan je pristup često servilan, zahvalan na mrvicama prava, bez želje za učenjem vlastitog jezika i nacionalne grupe predmeta, drugi bezidejan i potisnut u prosjačku poziciju moljenja za elementarna prava u vlastitoj državi.

Bošnjaci su „djelimično“ u EU

Odnosi između dva naroda koja dijele egzistencijalni i kulturni prostor moraju se graditi i biti zasnovani na snažnim temeljima koji će omogućiti stabiliziranje društvenih odnosa u BiH. Hrvatska je članica elitnog političkog kluba Evropske unije i putem diplomatske mreže razvija svoje političke interese. U vjerskom smislu Hrvatska ima snažnu potporu unutar Katoličke crkve diljem Evrope. Katolička crkva je snažno podržala nezavisnost BiH i referendum 1992. Bh. diplomacija je nacionalno „podijeljena“, a IZ nema osmišljenu strategiju odnosa sa najvažnijim vjerskim centrima moći u Evropi, pa ni sa Katoličkom crkvom u Hrvatskoj. Hrvatska politička elita podržava, a rukovodstvo IZ u Hrvatskoj predstavlja zakon o vjerskoj slobodi kao „model“ za muslimane u Evropi. Bošnjaci u Hrvatskoj su dali veliki doprinos odbrani, utemeljenju i razvoju hrvatskog društva i države. Uprkos tome u Hrvatskoj ne postoji posebna izborna jedinica za Bošnjake i oni su već duži period „izbačeni“ iz političkog života Hrvatske i svedeni na vjersku zajednicu. Hrvatska je jedina zemlja u Evropskoj uniju u kojoj su Bošnjaci priznati kao nacionalna manjina, što znači da su Bošnjaci „djelimično“ u Evropskoj uniji.
Stvari se brzo mijenjaju u međunarodnim političkim odnosima. Činjenica je da se zapadna društva homogeniziraju u odnosu na muslimansko „pitanje“ i da su sve više opterećena fobijama od islama. Muslimanska društva su podijeljena i postoje snažne razlike u političkim pogledima na njihov budući razvoj. Zato je nužna prilagodljivost i stalna aktivnost na razvijanju odnosa sa prijateljima u svijetu. Koje su zemlje sa muslimanskom većinom koje mogu pomoći rješenje bosanskohercegovačke složene političke situacije? Malo ih je.
Muslimani u BiH su svojom borbom za autonomiju u vjerskim poslovima u doba kada je država favorizirala kršćanstvo kao religiju uspjeli dobiti pravo da sami brinu o suštinskim pitanjima vezanim za djelovanje IZ. Zato se i danas moraju čuti jasniji glasovi o našem pravu kojeg smo izborili na tom planu. Danas demokratska društva priznaju pravo na vjersku autonomiju svim zajednicama i crkvama. I muslimanska inteligencija mora snažnije razvijati svijest o evropskoj pripadnosti. Zahvaljujući ustavnoj neutralnosti evropskih zemalja, za koju se između ostalih zalagao i Jurgen Habermans, u vjerskim pitanjima muslimani uglavnom imaju slobodu organiziranja i djelovanja. Drugo je pitanje da li razumijemo evropski politički sistem i uopće šta znači autonomija u vjerskim poslovima?
Unutar muslimanskih društava ta pitanja su pod apsolutnom kontrolom političkih i državnih ustanova. Pitanje djelovanja IZ u BiH jeste najvažnije iskustvo koje imaju muslimani u evropskom građanskom društvu. Bez IZ u BiH muslimani Bošnjaci u Hrvatskoj, Sloveniji i dijaspori su zanemarljiv statistički element. Vjerovatno više muslimana u Šerićima prisustvuje dnevnim namazima u džematu nego u svim džematima u Hrvatskoj i Sloveniji. Očigledna je razlika između administrativne i stvarne snage i ljudskog potencijala pojedinih subjekata. Organizacija i djelovanje na islamskom planu u Hrvatskoj i Sloveniji neuporedivi su sa složenošću djelovanja IZ u BiH i njenoj odgovornosti u društvenom životu. IZ u BiH, naravno, mora uzeti u obzir činjenicu o pravnom subjektivitetu i državnom okviru u kojem djeluju njezini dijelovi.

Autonomija u odnosu na muslimanske zemlje

Važno je pokrenuti ozbiljnu raspravu unutar ustanova IZ u BiH ne samo o muslimanima u Evropi i o utjecaju evropske „političke“ i „vjerske“ elite na muslimansko pitanje nego i o pitanjima zaradi kojih postoje predrasude i strahovi u tim krugovima. Nije nova činjenica da u Evropi postoji strah od islama. Samo strpljivo, stručno i utemeljeno možemo razvijati svoju poziciju u Evropi. Predrasude prema muslimanima su se taložile stoljećima, neće ih „razbiti“ naša generacija, ali se mora uložiti maksimalan angažman da se stereotipi umanjuju.
Bošnjaci prvi put u povijesti u BiH imaju izravan kontakt sa muslimanima i njihovim zvaničnim predstavnicima iz različitih dijelova svijeta. Točak društvenih promjena pred sobom će rušiti stare spoznaje o nama i prošlim vremenima. Zato je pitanje na koji način će se razvijati muslimanski status u Evropi i kako sačuvati svoju samobitnost u BiH od suštinske važnosti za sve nas. U tom smislu treba imati u vidu više činjenica. U BiH djeluju udruženja čiji su nosioci osobe koje imaju formalno islamsko obrazovanje koje su stekli na nekom od fakulteta u muslimanskim zemljama. IZ nema razvijen aparat da može uključiti u svoju infrastrukturu tako velik broj osoba koje okončavaju studije islamskih nauka u BiH i izvan nje. Mnogi od njih su studirali islamske studije bez koordinacije sa organima IZ. IZ može barem pokušati u suradnji sa državom preuzeti kontrolu i otvoriti to pitanje sa muslimanskim zemljama o studiju na islamskim fakultetima i univerzitetima. Otežavajući problem za misiju IZ jeste da postoje velike razlike u pristupu u „islamskom“ djelovanju osoba koje su izvan strukture IZ i osoba koje obavezuju normativna akta IZ. U BiH postoje programi neformalnog islamskog obrazovanja koji djeluju paralelno i izvan kontrole IZ. To je složeno pitanje i ne može biti riješeno represivnim mjerama. Ne može to riješiti sama IZ, bez ozbiljnog pristupa vladinog i nevladinog sektora. U BiH djeluju ambasade mnogih muslimanskih zemalja. One imaju svoju agendu kroz odjele koji se bave kulturnim ili vjerskim djelatnostima. Ima li snage da se u IZ obave ozbiljni razgovori o utjecaju tih zemalja na djelovanje IZ i općenito misijsko djelovanje na području islama u BiH? Razvijanje prijateljskih i državnih odnosa sa muslimanskim zemljama podrazumijeva i jasan stav prema aktivnostima koje se odvijaju na području za koje su se muslimani borili da bi imali autonomiju upravljanja u vjerskim pitanjima. Ponovo na početku 21. stoljeća moramo se boriti za autonomiju u islamskim pitanjima sada u odnosu na „muslimanske“ zemlje i organizacije. Naš odnos prema njima ne smije se svesti na puko primanje donacija za gradnju vjerskih, obrazovnih i kulturnih objekata i organizaciju vjerskih manifestacija. Uslijed šutnje i nejasnog stava o tome razvija se konformistički odnos rezigniranih osoba koje svoje stavove iznose samo na „minderlucima“.
Mnogi političiri iz Evrope nisu dobronamjerni, ali mi ne smijemo horski odgovorati na svako upozorenje i biti ravnodušni prema problemima koji se razvijaju u našem društvu. Nužno je kontinuirano raditi nezavisne analize i istraživanja o problemu radikalizacije i sa onima koji napadaju i optužuju muslimane u BiH razgovarati argumentima i činjenicama, a ne samo medijskim „dopisivanjem“.

Stav lijevih stranaka

Problem na koji način lijevo orijentirane stranke u bošnjačkom narodu gledaju na muslimansko pitanje je još uvijek nepoznanica, jer stvari nisu jasno iskristalizirane na političkoj sceni u BiH. Slijepo i dogmatsko slijeđenje ideološkog obrasca prema vjeri iz bivšega sistema predstavlja se kao demokratsko dostignuće. Uz sve navedene unutrašnje slabosti mora se imati na umu činjenica da je BiH kao država „poluprotektorat“. Državno uređenje otežava rad i suvereno funkcioniranje institucija IZ u mnogim aspektima njenoga djelovanja. Različiti obavještajno-sigurnosni izvještaji kreiraju sliku o muslimanima koji eskaliraju u kriznim periodima. Zato naši stavovi moraju biti jasniji i zasnovani na stručnim analizama. Evropska društva su liberalna i zasnovana na slobodi i građanskim pravima. U taj koncept teško se uklapaju drugačije forme i manifestacije religije. Mogu li Bošnjaci sami iznijeti borbu sa bremenitim političkim i vjerskim pitanjima koja se postavljaju u Evropi? Bilo bi kukavički i oportuno napustiti kompoziciju u kojoj su svi muslimani, ali poučeni stoljetnim iskustvom evropskog načina života i funkcioniranja moraju imati i svoju „lokomotivu“ koja je proevropska.
Važno je graditi prijateljske veze sa susjedima i pokrenuti razgovore sa prijateljima u Hrvatskoj. Uvjeren sam da ih ima puno. Nisu dovoljna samo medijska saopćenja za utvrđivanje muslimanskog pitanja u Evropi i stalna apologija da smo bez grijeha i grešaka. Možda bi bilo dobro održati zajedničku sjednicu Vijeća muftija IZ u BiH i Biskupske konferencije Hrvatske i BiH i dogovoriti načine moguće suradnje. Rumi nas je savjetovao kako je čovjeku malo stotinu prijatelja, a puno mu je jedan neprijatelj.