14 godina Bošnjaci Luksemburga institucionalno njeguju sjećanje na genocid u Srebrenici

Povodom 11. jula, a želeći doprinijeti čuvanju sjećanja na genocid nad Bošnjacima, Preporod.info svakog jedanaestog u mjesecu donosi novu priču vezano za genocid nad Bošnjacima.

U Luksembrugu je 2008. godine formiran Odbor za obilježavanje 11. jula s ciljem njegovanja kulture sjećanja na genocid u Srebrenici. Inicijativa za formiranje, govori Muhamed Ćeman, pokrenuta od strane džemata - „Centre islamique au Luxembourg“ (CIL), naišla je na odobravanje i snažnu podršku unutar cjelokupne bošnjačke zajednice u Luksemburgu, te su Odboru pristupili predstavnici gotovo svih džemata i udruženja koja okupljaju Bošnjake u Luksemburgu.

- Na taj način, Odbor za obilježavanje 11. jula, postao je jedinstvena platforma za nešto manje od dvadesetak džemata i udruženja Bošnjaka u Luksemburgu. Za prvog predsjednika Odbora jednoglasno je odabran Mugdin Halilović, kojem je 2015. godine, zbog presudnog doprinosa ovom značajnom projektu, dodijeljeno priznanje „Mulla Osman Rastoder“ od strane Bošnjače kulturne zajednice (BKZ) u Luksemburgu. Trenutno, i nekoliko godina unazad, odgovornost predsjednika Odbora obnaša Jasmin Sinanović - kaže za Preporod.info Ćeman.

Metodologija rada Odbora privileguje kvalitet u odnosu na količinu organizovanih aktivnosti. U tom kontekstu, ističe Ćeman, duže od decenije nam polazi za rukom organizovati komemoracije povodom obilježavanje 11. jula, Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

- Ustrajavamo da u sklopu komemorativnog programa svake godine osiguramo obraćanje živog svjedoka genocida u Srebrenici. Jer svjedočenja iz prve ruke, uvjerili smo se, izazivaju posebne emocije kod publike, pa se podijeljene informacije lakše pamte, što nam je svakako jedan od primarnih ciljeva. Pored toga, nastojimo adekvatno obilježavati 9. januar, kao Dan početka genocida nad Bošnjacima. Nekada kroz emitovanje dokumentarnog filma, ili pak adekvatnom tribinom, ili pak promocijom knjige koja tematizira genocid nad Bošnjacima – kao u slučaju ove godine sa promocijom knjige Hasana Hasanovića - govori Ćeman.

On kaže da se ljudi iz Odbora trude proširiti u njihovom okruženju, prije svega u javne biblioteke i druge obrazovne ustanove, literaturu na glavnim evropskim jezicima koja tretira genocid u Bosni i Hercegovini. Istovremeno su prisutni i na humanitarnom planu, kroz pomaganje povratnika, obezbjeđivanje školskog pribora ili pak bajramskih paketića za najmlađe.

Kontinuirano govoriti o genocidu

U januaru ove godine Odbor je organizovao promociju knjige Hasana Hasanovića „Srebrenica - zaboraviti ne smijem, halaliti neću“, iako je bio pravi izazov upustiti se u organizaciju takvog jednog događaja, uz prisustvo stotine ljudi, uzimajući u obzir obavezu poštivanja relativno strogih sanitarnih mjera.

- Međutim, važno nam je da mimo jula odgovarajućim programom prisjetimo i sebe i druge da se genocid nije realizovao isključivo na prostoru Srebrenice, već na većem dijelu teritorije Bosne i Hercegovine. Što se tiče Hasanove knjige, sam njen naslov zavređuje veliku pažnju. Mi smo, u svojstvu organizatora, i više nego zadovoljni, ukoliko bi posjetioci promocije u svoju životnu praksu pretočili naslov – Zaboraviti ne smijem, halaliti neću - ističe Ćeman.

Jer doista, nastavlja Ćeman, mnogi su razlozi zbog kojih na zaborav nemamo pravo, a istovremeno, nismo čuli da nam neko i traži oprosta tj. halala zbog počinjenog genocida, pa kako da halalimo?!

- Niti smo primjetili kajanje zbog genocida, niti nam se neko zbog istog izvinjava, ali zato redovno svjedočimo veličanju genocida, od Prijedora i Srebrenice, preko Berana i Andrijevice, pa do Sjenice i Priboja. U takvom ambijentu nema halaluka. Što se Hasanove preživljene golgote pretočene u knjigu tiče, čini mi se da je ona odgovarajuća paradigma svega onoga što se u Bosni tokom agresije dešavalo Bošnjacima - govori Ćeman.

Ćeman govori da je važno kontinuirano govoriti o genocidu,ali se to mora raditi sa određenim ciljem. Ne smijemo naše sjećanje na genocid koji smo doživjeli svjesti na emocionalni harakiri, govori, već bi nas isti trebao podstaći na konkretne akcije s kojima bi ojačali našu poziciju kao naroda.

- To konkretno može biti individualna aktivnost s kojom ćemo se nadograditi intelektualno ili pak fizički, ili da nam svjesnost o počinjenosti genocidu bude podsticaj za proširenje porodice tj. unapređenje nataliteta, ili da se potrudimo dati konretniji doprinos radu džemata ili udruženja kojem pripadamo pa sve do iznalaženja načina unapređenja same države Bosne i Hercegovine, čija stabilnost je preduslov za opstanak našeg naroda, kako onog u Bosni tako i u Sandžaku. Ukratko, od pukog sjećanja na genocid propraćenog depresivnim kukanjem nećemo imati puno koristi. Od konstruktivnog sjećanja koje podstiče na konkretnu akciju, itekako - kategoričan je Ćeman.

Individualni rad

Isto tako, važno je da se o genocidu u Srebrenici govori u evropskim i drugim zemljama, a posebnoje važno da stanovnici tih zemalja znaju šta se desilo Bošnjacima u posljednjoj agresiji na našu zemlju. Naš sagovornik ističe da sjećanja mnogih Evropljana blijedi kada su u pitanju genocid i drugim zločini počinjeni nad Bošnjacima.

- Zaborav je sastavni dio ljudske prirode, a niko se i nije rad prisjećati stresnih i traumatskih iskustava. Istovremeno, druga žarišta i ratovi dodatno su potisnuli sjećanja na zločine u Bosni. Tako mi prije neki dan prijatelj Salih priča o svom susretu sa bračnim parom, Luksemburžanima, s kojima se u razgovoru dotakao i genocida te im je pokazao fotografije iz Potočara, što je kod njih izazvalo zaprepaštenje, jer nisu ni pretpostavljali da nešto slično postoji u Evropi, te su izrazili želju da posjete Memorijalni centar - ističe Ćeman.

Ćeman ističe i sjajan primjer individualne inicijative upoznavanja Evropljana sa ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini u djelovanju Sejfudina Dizdarevića, koji je samonicijativno i bez novčane nadoknade uspio vrlo kvalitetno prevesti na njemački jezik knjigu Hasana Hasanovića „Srebrenica – zaboraviti ne smijem, halaliti neću“, što je omogućilo hiljadama građana Njemačke, Austrije, Švicarske da se iz prve ruke upoznaju sa Hasanovim iskustvom sa genocidnim agresorom.

- Dakle, svako od nas običnih smrtnika, mimo institucija i na pojedinačnom nivou, može uraditi puno kako bi se njegovalo sjećanje na genocid u Bosni i Hercegovini. Držim da je važno da građani evropskih zemalja znaju za genocid u Srebrenici. To je nešto što ne bi smjeli zanemariti - govori Ćeman te upozorava da se značaj navedenog ne bi smio ni predimenzionirati, jer na koncu, naša odbrana i naš opstanak ne ovise u presudnoj mjeri od odnosa naših prijatelja niti od broja naših neprijatelja, već prije svega od nas samih.

Bez želje da posežem za floskulama, kaže on, već doista suštinski, ukoliko našim radom, zalaganjem, moralnim stavom, željom za uspjehom i kolektivnom afirmacijom, zaslužimo opstanak i unapređenje našeg statusa kao naroda, Gospodar svjetova će nas bez ikakve sumnje pomoći! – Jednostavno, moramo u svemu biti bolji nego li oni koji bi da nas nema.

Luksemburški parlament, govori naš sagovornik, usvojio je 2015. godine Rezoluciju o Srebrenici kojom se tamošnji masakar označava kao genocid.

- Glasanje o Rezoluciji pokrenuli su parlamentarci Yves Cruchten (LSAP) i Laurent Mosar (CSV), te je usvojena jednoglasno. Luksemburški parlament je prvi u Evropi nakon Evropskog parlamenta koji je događaje od 11. jula 1995. u Srebrenici nazvao pravim imenom – genocid. Vijest o usvojenoj Rezoluciji o Srebrenici od strane Luksemburškog parlamenta, tada je – prisjećam se, dočekan sa velikim odobravanjem od strane Bošnjaka koji već godinama žive u Velikom vojvodstvu. Generalno govoreći, mislim da Bosna i Hercegovina i njen većinski narod – Bošnjaci, u Luksemburgu imaju prijatelja . kaže na kraju razgovora za Preporod.info Ćeman.

(Alem Dedić/Preporod.info)