Ujedi nas zmijo još koji put
Piše: Tarik Dautović
Rodio sam se taman navrijeme.
Navrijeme da živim i upamtim ratne strahote. Naravno, nije to ni blizu onoga što su doživjeli mnogi moji vršnjaci u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Nisam bio toliko odrastao da budem potpuno svjestan šta se događa, ali bio sam dovoljno odrastao da osjetim šta je rat, da znam šta znači sjediti u podrumu sa pola komšiluka, ići po vodu kod Sarajevske pivare, slušati fijuk granate za koju ne znaš gdje će pasti…
Navrijeme i da vidim i pratim kako se Bosna i Hercegovina obnavljala nakon agresije i genocida.
Navrijeme da upadnem u političke zablude, ali i izađem iz njih; navrijeme da postanem romantičar i idealista, a naposljetku i realista.
Navrijeme da aktivno budem uključen u politiku, na lokalnom nivou. No, dovoljno da shvatim da je način na koji funkcioniše lokalno isti način na koji funkcioniše državno – “ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Dovoljno i da shvatim da mi tu nije mjesto.
Ponešto bih, iz tog kratkog životnog iskustva, mogao zaključiti. Naprimjer, da se nije mnogo promijenila svijest većine Bošnjaka, ali ni njegovog političkog rukovodstva. Što s lijeve, što s desne strane. A vala i sa centra.
Ako takvih ima.
Čini mi se da nismo izvukli pouke iz prošlosti. Nije više uopće važno šta je uzrok tome. Važno je šta je sad, važno je gdje smo sad. Važno je da nađemo odgovor kako ćemo dalje. Važno je da napravimo plan i izgradimo put kojim ćemo otići odavdje – metaforički, ne bukvalno.
Do sada nisam upratio, naprimjer, da je bilo koja politička stranka, bilo koji kandidat, bilo koji izabrani vijećnik, zastupnik na svim nivoima, imala/o u svom programu izgradnju ili obnovu kampusa Univerziteta u Sarajevu, izgradnju biblioteke kakvu Sarajevo zaslužuje i treba.
Umjesto ulaganja u obrazovanje, kvazipolitičari, neznalice, osobe koje ne poznaju ni svoj narod, ni svoju slavnu historiju, bavili su se upravnim i nadzornim odborima; ko će gdje, šta će, koja komisija, kako ušićariti još jedan honorar, kako otići na službeni put i uzeti dnevnicu… (čast izuzecima kojih ima, hvala Bogu)
I dok su se oni bavili ličnim interesima i šićarima, očekujući da neko sa strane dođe i riješi naše probleme, dotle se, na drugoj strani Drine, predano radilo na slabljenju Bosne i Hercegovine. I to potpuno javno, transparentno, kako je to jasno kazao i Sead Numanović, gostujući u mojoj emisiji "Prava tema" na Radiju BIR:
“Srbi vam otvoreno kažu šta će raditi i šta smjeraju”.
Sjećam se jednog seminara za, tada mlade političke aktiviste, na kojem je učešće uzelo i nekoliko mladih ljudi iz Srbije. Među njima je bio i jedan student prava iz Beograda. Ostao sam fasciniran njegovim poznavanjem političke situacije u Bosni i Hercegovini, ali i potpuno zatečen njegovom drskošću da usred Sarajeva otvoreno govori kao da je usred Beograda. Jezikom zvaničnog Beograda.
Sve je transparentno, otvoreno, javno, dostupno.
Na primjer, Memorandum SANU II iz 2012. godine. Možete ga pročitati kad god hoćete. Evo tek nekoliko tačaka:
- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju.
- Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.
- Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.
- Pomagati otcjepljenje entiteta RS.
Ima li ovdje išta nejasno? Ima li išta skriveno?
Realizaciju Memoranduma pratimo uživo svaki dan. A Bošnjak ponovo zgrožen i iznenađen pjesmama koje pozivaju na njegovo klanje i ubijanje.
Do kada će trajati ta iznenađenja? Dok nož ne dođe ponovo pod grlo?
Sumnjam da će i tada prestati.
Trideset godina u historiji je ništa. Trideset godina od završetka agresije na našu domovinu ne znači ništa i znači sve. Nedovoljno da se učini sve, ali dovoljno da se učini mnogo. Jesu li Bošnjaci učinili mnogo? Nisu.
Možda smo nekada i previše oprezni i kritični. Međutim, imamo pravo, a i obavezu da budemo oprezni. Previše smo izgubili da bismo sebi dopustili staru naivnost.
A zmije ujedaju. Ista zmija iz iste rupe.
(Preporod.info)
