Mit o nevidljivom čovjeku

Piše: Mevludin Dizdarević

Čovjek kada je lišen odgovornosti, prstenom nevidljivosti ili utapanjem u baruštinu gomile, pokazuje pravo lice lišeno morala i časti.

Pitanje javne moralnosti i tajnog nemorala nikada nije postavljeno u tako zaoštrenoj formi kao što je u eri interneta i društvenih mreža koje su premrežile našu stvarnost

U savremenom svijetu izražen je problem javne komunikacije i javnog ponašanja, posebno na internetu koji je postao mjesto gdje ljudi bez ikakvog osjećaja odgovornosti ispoljavaju ono najgore što bi inače skrivali u sebi.

Odnos javnog i tajnog zla odvajkada je golicao ljudsku misao. Kako izgleda svijet u kojem možemo činiti sve što poželimo, bez granica, jer smo umjesto drevnim idealom nevidljivosti ogrnuti lažnim idealima slobode?

U čuvenom mitu o Gigu koji nam pripovjeda Platon u Državi, kroz kazivanje o Sokratu govori se o pastiru iz Lidije, u ovovremenoj Turskoj, koji je nakon jednog velikog nevremena i raspukle zemlje koja se tada ukazala ugledao duboku pećinu.

U toj pećini, u podzemnom svijetu, ugledao je mrtvaca koji je imao jedino prsten. Uzeo je taj prsten da bi opet spletom slučajnosti otkrio da prsten imao neobičnu moć da posjednika čini nevidljivim.

Gig je cijeli svoj život bio poslušan i moralan sluga slavnog gospodara ali je malo po malo, koristeći moći koje su mu nenadno pale u krilo postao kraljev poslanik, pa kraljičin ljubavnik, kasnije kraljev ubica i na koncu kralj Lidije.

Moć kvari ljude, rekao bi K. Popper. Još bi dodao da apsolutna moć kvari apsolutno. Platon nas poziva da sebe zamislimo u ulozi osobe koja može biti nevidljiva i da bez bojazni uzima šta želi, ljubi žene koje mu se dopadnu i da ubija koga mu se prohtije.

On tvrdi da bi većina ljudi u tom slučaju postala iskvarena, moralno korumpirana i dekadentna.

Mitovi, dakako, nemaju ambiciju da istinito prikazuju događaje nego da prikazuju istinu u jednom drugom narativu. To su u nekom smislu “svete priče” koje nas suočavaju sa temeljnim i univerzalnim pitanjima ljudske egzistencije te odnosu prema graničnim životnim situacijama.

Mit o Gigu nas upoznaje sa tamnom stranom ljudske prirode i jednom bitnom dilemom, šta bi ljudi radili kada bi popustile društvene stege koje ih kontrolišu? Da li bi išta ostalo od njihovog slavnog morala ukoliko bi imali priliku da nekažnjeno djeluju?

Sličnom temom dosta kasnije bavio se i Gustave Le Bon koji je u Psihologiji gomile zapisao da pojedinac koji sačinjava dio gomile ponekad, samo na osnovu uvažavanja brojki, dobija osjećanje nepobjedive moći koja mu dopušta da se prepusti nagonima koje bi, da je sam i tako ima individualnu odgovornost, na silu držao zauzdanim.

“Međutim, kako je gomila anonimna i, prema tome, nedogovorna, osjećanje odgovornosti koje uvek kontroliše pojedince nestaje u potpunosti”.

Vidimo i u ovom slučaju da čovjek kada je lišen odgovornosti, prstenom nevidljivosti ili utapanjem u baruštinu gomile, pokazuje pravo lice lišeno morala i časti. Pitanje javne moralnosti i tajnog nemorala nikada nije postavljeno u tako zaoštrenoj formi kao što je u eri interneta i društvenih mreža koje su premrežile našu stvarnost.

Spas je bogobojaznost – i javna i tajna

Promjene su vidljive u svemu, od govora kojeg koristimo, političkih procesa kojim svjedočimo do srozavanja bračnih veza i rušenja moralnih normi općenito.

U naš govor uselio se čitav jedan novogovor termina i pojmova kao što su “fake news”, “fabrike lažnih vijesti”, “bot”, “profil”, “lažni profil”, “cyberbullying”, i mnogi drugi. Svi ovi termini i sadržaji koji ih prate imaju snažan utjecaj na globalne procese, ali to nam trenutno nije u fokusu.

Ono što želim istaknuti jeste činjenica da su mnogi ljudi ostali zabezeknuti prljavštinom koja kulja sa društvenih mreža i daje jasan signal moralne bijede u kojoj živimo.

Društvene mreže i internet trebali su služiti dodatnoj demokratizaciji i liberalizaciji društva. One jesu omogućile glas nečujnim, ulile snagu nemoćnom, uzvisile poniženog.

No, desilo se i nešto drugo, dale su prostor i onima koji ga zloupotrebljavaju. Pozitivne vijesti danas nisu na cijeni nego krv, skandal i ljudski smrad.

Prvenstveno zbog ljudske naravi, zlo se daleko brže širi internetom nego dobro. Prema nekim istraživanjima čak 70% je veća vjerovatnoća da će se lažna vijest podijeliti na internetu od one tačne. Istinitim vijestima treba čak šest puta više vremena da dođu do 1500 ljudi nego nekoj senzacionalnim lažima.

Što veli stara mudrost dok se istina pomjeri sa svoga mjesta laž obiđe dunjaluk. Ako je ‘prsten nevidljivosti' omogućavao pojedincu da postane zloća i gad koji čini razne moralne opačine, društvene mreže su to učinile u multipliciranoj formi, pod blagosiljanjem gomile.

One su iz raznih društvenih jama i margina na scenu izvele mnoštvo moralnih spodoba koje svoj jad i čemer istresaju u javni prostor. Fenomen kojem svjedočimo jeste da sasvim “normalni” i “moralni” ljudi iz komšiluka izlaskom na internet i sjedajući za računar ili mobitel gube svaki moralni kompas i najčešće anonimno bljuju vatru na svoje neistomišljenike – vjerske ili političke. Još jednom smo se osvjedočili da je u vrijeme fitne/smutnje društveni talog isplivao na površinu. Pitanje je da li su neki ljudi uvijek bili takvi ili je prilika stvorila pokvarenjaka? 

Cijeli tekst dostupan u printanom ili online izdanju IIN Preporod.