Međunarodni dan migranata: Tretirajmo ljude kao ljude

Skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 18. decembar kao Svjetski dan migranata. Na ovaj dan, 1990. godine usvojena je Konvencija o zaštiti migrantskih prava i njihovih porodica. Hiljade migranata godišnje uđe u Bosnu i Hercegovini, ali najčešće sa samo jednim ciljem, proći kroz nju i zaputiti se u neku od zemalja Evropske unije. Za razliku od prošlih godina, ove godine dosta manje migranata ulazi u našu zemlju. Nekoliko je razloga za to.

- Posljednjih mjeseci, kako je došla zima i broj migranata i izbjeglica je smanjen. Generalno, to nije više broj koji je bio ranijih godina. Dakle, na sedmičnom nivou u ovim danima u Tuzlu stigne do nekih 30 osoba u pokretu. Ono što je zanimljivo jeste da se malo promijenila i struktura ljudi koji dolaze. U posljednja tri mjeseca na autobuskoj stanici u Tuzli primjetili smo povećan broj osoba u pokretu iz zemalja: Ghana, Gambija, Togo, Burkina Faso, Nepal, što u ranijim godinama nije bio slučaj. Naravno, nakon njih Afganistanci su ti koji već godinama dolaze, a bilježimo i djelomično novi val iz ove zemlje koji je uslijedio nakon što su talibani preuzeli vlast - kaže za Preporod.info Senad Pirić koji već godinama pomaže migrantima, a koji je i dobitnik nagrade, zajedno sa Nihadom Suljićem, za istaknuti primjer aktivizma.

On ističe da je bilo nekoliko porodica koji su stigli iz regije Kabula. To su, uglavnom ljudi koji su bili angažovani u međunarodnim organizacijama i koji su iz straha za vlastitu sigurnost napustili Afganistan u potrazi za boljim životom. Primjetan je i veliki broj maloljetnika bez pratnje iz ove zemlje. Također, pored navedenih, tu su i Pakistanci, a dosta je i onih osoba u pokretu koji su i dalje zaglavljene u našoj zemlji i koji se kreću iz grada u grad. To su uglavnom osobe sa područja Magreba, odnosno Alžira, Maroka i Tunisa.

- Naravno, ni ove osobe nisu imune na pandemiju, ali sam svojim angažmanom, u dogovoru sa Domom zdravlja Tuzla, omogućio vakcinaciju osoba u pokretu koje borave u Tuzli. Do sada sam sa dvije doze vakcinisao oko 30 tražilaca azila. Važno je to radi tih ljudi, ali i radi naših građana, jer skupa živimo. Također, važna je svjesnost kod ovih ljudi koji su zahvaljujući adekvatnim informacijama upoznati sa corona virusom - ističe Pirić.

Lijepi i ružni trenuci

Pirić, sa čijim angažmanom oko pomoći migranata je upoznata javnost doživio je mnogo lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka.

- Puno je lijepih trenutaka. Kada ste angažovani već četiri godine čovjek svašta vidi i doživi. Smatram da sam sebe oplemenio na više načina, najprije sam naučio puno toga o drugim kulturama, progovorio sam jezike za koje nikada u životu nisam mogao sanjati da ću naučiti (arapski, urdu, pašto, farsi...), upoznao sam i vidio ljude koje za svog života mislim da ne bih imao priliku upoznati (iz desetina zemalja) - govori Pirić.

Lijepi trenuci su kada spasite nečiji život, priča dalje Pirić, kada spojite porodicu koja je bila razdvojena na granici.

- Solidarnost među tim ljudima je nešto što vam daje energiju. Iako su uslovi njihovog boravka u našoj zemlji ekstremni, svakodnevno svjedočim kako su oni međusobno solidarni, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze. Lijep je osjećaj kada ste u mogućnosti nekome da pomognete, da mu olakšate, a sve to uspjevam zahvaljujući dobrim ljudima koji su mi podrška evo već četiri godine - kaže Pirić.

Nažalost, pored lijepih trenutaka puno je i ružnih stvari koje su se dogodile. Najviše takvih trenutaka bilo je izraženo nakon izmještanja ljudi sa stanice u Tuzli u martu 2020. godine.

- Najprije sam imao pritisaka na poslu, bez kojeg sam na kraju ostao. Solidarnost pokušava da se kriminalizira od određnih struktura vlasti i grupa kojima ne odgovara što ovi ljudi dolaze. Ne odgovara ni meni, ali smatram, ako smo ih već pustili u zemlju da je vlast dužna da preuzme svoje obaveze koje smo potpisali raznim konvencijama o ljudskim pravima. U slučaju Tuzle to, nažalost nije tako. Po prvi put u životu, u gradu koji se hvali svojom otvorenošću, sam se susreo sa diskriminacijom, govorom mržnje... Kuliminiralo je i fizičkim napadom na platou stranice, a sve to u prisustvu policije koja mi je savjetovala da sve to ignorišem. U nekoj normalnoj zemlji za stvari koje su se meni dešavale čovjek bi završio u zatvoru - sa gorčinom govori Pirić.

Uslijedio je i javni linč, pogotovo na društevnim mrežama od strane grupi ljudi za koje Pirić smatra da su i angažovani od strane nekoga da šire strah i paniku. Sve to je na kraju dobilo i sudski epilog.

- Međutim, ono što vas ne ubije, to vas ojača. I dalje sam tu, mislim sve što sam mislio i prvog dana i nastavljam dalje dok me zdravlje služi. Stvari su sada puno mirnije, više nema puno dolazaka osoba u pokretu, dosta je organizacija koje također pomažu pa se nekako lakše sve prebrodi. Međuljudski odnosi su isto popravljeni na bolje, valjda su pojedinci shvatili moje, a i namjere ostalih humanitarnih radnika - objašnjava Pirić.

Pozitivni primjeri

On se pita kako je moguće, s obzirom na našu sličnu sudbnu devedesetih godina prošlog stoljeća, da se uopće pojavi neko ko poziva na nasilje, mržnju pa čak i ubistva.

- Ovdje radi ko šta hoće, piše, vrijeđa, izmišlja, kleveće bez ikakvih sankcija. A govor mržnje je itekako opasan, mi smo to iskusili 1992. na svojoj koži. Vrlo lako može da se prenese i u stvarni život. Naravno, treba reći da među ovim ljudima ima i problema, ali su u manjini. Kada se desi problem, kada se tome da medijska pažnja sa senzacionalističkim pristupom samim tim pogoršavate i onako tešku situaciju. Rijetki su novinari koji se bave analizama, istraživajima, uzrocima - kaže Pirić.

Dodaje da je u Policijskoj stanicu Zapad u Tuzli na desetine njegovih i prijava ostalih humanitarnih radnika.

- To nije naš posao, ali nam je stalo do naših građana, stalo nam je do sigurnosti, stalno nam je da sve bude u redu. Uvijek na vrijeme upozorimo, međutim, reakcija sistema izostane. I zato na ulici imate stanje koje imate. Ured za strance mora da registruje ove ljude, to je njihov posao, policija i tužilaštvo treba sa ulice da sklone svakog onog ko se ogriješi od zakone ove zemlje, kukolj izdvojiti iz žita, poslušati ljude koji znaju i sve će biti u redu - ističe Pirić.

Migranti žele samo proći kroz Bosnu i Hercegovinu i nastaviti put prema nekoj od zapadnih zemalja Evrope. Ipak, ima i pojedinac koji bi voljeli ostati živjeti u našoj zemlji.

- Većina migranata ne želi da se zadrži ovdje. Mislim da vrlo brzo shvate gdje su došli i u kakvoj se situaciji nalazi naša zemlja. Da, ima i onih koji bi voljeli ostati, ali im se ne nudi nikakva prilika. Upravo zbog toga moj rad je sada pored humanitarng dijela, usmjeren i na stvaranje prilika - kaže Pirić.

Ako je neko aplicirao za azil, u procesu je i čeka odgovor, a u međuvremenu je dobio žuti karton koji je potvrda odobrenja boravka, onda ima potpuno ista prava kao i svi ostali građani Bosne i Hercegovine. To znači pristup smještaju, zdravstvenom sistemu, berzi rada.

- Ja sam mjesecima pokušavao da nađem posao za nekoliko tražilaca azila. Tokom ljeta uspio sam preko jednog prijatelja zaposliti jednog Pakistanca na farmi borovnice. Pokazao se kao dobar radnik i dobio je maksimalno povjerenje gazde. Nakon toga, putem jedne nevladine organizacije uspio sam da angažujem Alžirca Mehdija da radi sa migrantima i izbjeglicama. I on se pokazao kao dobar radnik. U međuvremenu njih dvojica napuštaju Bosnu i dolaze na željenu destinaciju u Evropi. Zahvalni su za sve što se uradilo za njih – govori Pirić.

Uspio je i zaposliti mladog Pakistanca Sulmana koji ima 21 godinu. Radi sa njim i svakodnevno je angažovan u skladištu i na platou autobuske stanice.

- Mržnja i predrasude stvaraju strah, šansa i integracija otvaraju potpuno jedan novi svijet. Mislim da vrijedi probati, ali isto tako ne želim nikoga da ubjeđujem u svoje stavove. Sve je stvar dobre volje. Isto tako, ne želim da meni iko išta nameće. Ali jedno znam, ako ljude tretirate kao ljude, vrati vam se mnogostruko - poručio je na kraju Pirić.

(Alem Dedić/Preporod.info)