Mjesec dana od dženaze rahmetli Hajri Ćatić: Željela je pronaći bar jednu kost svog sina

- Biti 24 sata da ne znaš kako je i gdje je tvoje dijete... Zamislite kako je biti godinama da ne znaš gdje ti je dijete. Da bar dođem do jedne kosti. S obzirom na to da negiraju genocid i broj ubijenih, sutra ako ga ne pronađu, bit će da ga nikad nisam ni imala. Sve se bojim umrijet ću a da neću pronaći njegove posmrtne ostatke. Pronalaskom makar jedne njegove koščice ujedno bih u sebi pronašla i smiraj – govorila je rahmetli Hajra Ćatić. Preselila je na bolji svijet, a da nije dočekala da pronađe barem jednu kost svog Nihada.

Mjesec je dana od dženaze rahmetli Hajre. Protesti u Tuzli koji se održavaju svakog jedanaestog u mjesecu, a na kojima je rahmetli Hajra redovno bila, bez nje više neće biti isti.

- Godine majke Hajre, tačnije 26 godina koliko je živjela poslije pada Srebrenice, su bile takve da je njoj sve počinjalo i završavalo sa njenim sinom Ninom. Godinama je tragala za kostima sina. Zamislite, znate da vam sin nije živ, da je ubijen. Nema nade da će se pojaviti odnekud živ, ali gajite nadu i želite da pronađete, kako je Hajra govorila, „bar jednu sinovu kost“ - rekao je za Preporod.info Adem Mehmedović, novinar i načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti i javne servise u općini Srebrenica.

Prema informacijama, govori Mehmedović, više od 500 majki je umrlo, a da nisu pronašle kosti svojih sinova, muževa. Riječima se to ne može opisati.

- Kada je koletivna dženaza u Potočarima 11. jula, tad se sva bol vidi na licima onih koji kopaju svoje voljene. Pogotovo na licima majki. Slike su to koje su opomena čovječanstvu. Nekako smo svi ovdje koji smo poznavali Hajru živjeli u nadi s njom da će dočekati da pronađe kosti sina Nihada Nine i da će živa dočekati da mu obiđe mezar, ali eto nije dočekala  - naglasio je.

Rahmetli Hajra mnogo je značila Srebreničanima, a njena borba i borba drugih majki bila je inspiracija mnogima. Majka Hajra Ćatić je, ističe Mehmedović, sa svima nama koji smo se vratili u Srebrenicu dijelila svakodnevnicu i sve ono što život u ovom gradu nosi sa sobom.

- Živjela je sama i to je njoj bio dodatni teret. Pogotovo kada se uzme njena priča i sve ono što je prolazila, jednostavno nije joj bilo lahko, kao što nije ni jednoj majci koja je ostala bez svoje djece. Ipak, ona je učestvovala u svim aktivnostima koja se odnose na borbu za istinu i pravdu za žrtve genocida - naveo je Mehmedović.

Pored toga, nastojala je da bude podrška mladima koji su se vratili i formirali svoje porodice u Srebrenici. Njen odlazak je definitivno veliki gubitak, naglašava Mehmedović, i možda nismo ni svjesni koliko je značila. Ostaće velika praznina, jer je Hajra bila jedan od simbola Srebrenice.

- Lično meni je značila mnogo, jer mi je bila podrška u mnogim situacijama. Pored toga, imao sam osjećaj da sam joj bio drag i zbog prirode posla kojim sam se do skoro bavio, a radi se o novinarskom poslu. Njen Nino je bio neko čiji će glas opominjati i podsjećati na Srebrenicu dok je ovog dunjaluka. Tako da je bilo lijepo pričati s njom, saslušati je, moglo se mnogo toga naučiti. Sjećam se, kad sam ja dobio sina, da me zvala i čestitala, da se iskreno radovala i poželjela da moj sin doživi radost, a da ni jedno dijete ne doživi sudbinu njenog sina - podsjetio je Mehmedović.

U tuzi i boli ovaj svijet napuštaju majke koje su izgubile svoje sinove, a njihov odlazak je veliki gubitak. Mnoge od njih i ne dočekaju da ukopaju kosti svojih sinova. Za neke majke javnost i ne čuje dok ne odu.

- Primjer je majka Kada Ramić koja je umrla prošle godine, a kojoj su ubijena četiri sina. Za nju je, nažalost javnost čula tek kada je umrla. Ali eto, ostalo je zabilježeno da je živjela i da je nosila tu bol sa sobom više od 25 godina. Mnogo je takvih primjera. Recimo, odlazak Hatidže Mehmedović je gubitak zbog kojeg je ostala takva praznina da ju je nemoguće ni na koji način popuniti. Njena hrabrost i istrajnost su personifikacija žene Bošnjakinje koju je muka natjerala da pokaže koliko može biti jaka. Nisu one tražile sudbinu kakvu su imale. Ni Kada, ni Hajra, ni Hatidža, Saliha, Beguna, Hasiba, Muška, Nura, Barbara niti mnoge druge - rekao je Mehmedović.

Mnogo je njih čija imena će ostati nezabilježena, a nosile su tešku bol sa sobom. Jednom sam rekao, napominje on, da ukoliko nekad u ovoj zemlji bude spomenik ženama onda na njemu mora biti Hatidžina šamija kao simbol svih majki i žena koje su pokazale takvu hrabrost i istrajnost da se to riječima ne može opisati. I što uvijek posebno treba isticati jeste da majke nikada nisu pozivale na osvetu, niti pozivaju. Vrijeme koje je pred nama će tek pokazati na kakvom smo gubitku zbog odlaska majki.

Protesti u Tuzli neće biti isti bez Hajre, jednostavno ona će faliti u svemu. Međutim, Mehmedović kaže da raduje činjenica da se mlađa generacija uključuje i nastavlja borbu za istinu i pravdu koja će po svemu sudeći trajati još dugo vremena, a možda neće ni prestati.

- Svakako, mi smo generacija koja mora preuzeti odgovornost. Prije nekoliko dana je otkrivena masovna grobnica u području djelovanja „Škorpiona“. Ne bi me iznenadilo da se u budućnosti pojave slični video snimci slični onima koje smo vidjeli na kojima se strijeljaju zarobljeni Bošnjaci. Još uvijek tragamo za velikim brojem ubijenih, i sve se teže pronalaze grobnice. Duga je borba podsjećanja pred nama. Pored toga, pred nama je iscrpna borba protiv negiranja genocida, minimiziranja i stigmatiziranja preživjelih žrtava genocida. Jednostavno, oni koji su preživjeli genocid kao djeca sad moraju na svoja leđa preuzeti borbu za istinu, i to će dugo da traje - poručio je na kraju razgovora za Preporod.info Mehmedović.

(Alem Dedić/Preporod.info)