Pismo muftiji istočno-bosanskom

Piše: Mustafa Bećirović

Dragi moj muftija istočno-bosanski,

ne trudim se gramatički poredati nazive kojim te oslovljavam jer mi oni zamagljuju onu tvoju dimenziju kojom istočne predjele ove zemlje održavaš duhovno živim i vidljivim.

Sinoć su u Goraždu mrtvi govorili živim. Rahmetli Nerkez u svojim oživljenim djelima, poput ezana sa minareta Kajserije, dotaknu usnule duše i riječi živih govornika, promotora, poput kiše oživiše mrtve predjele naših života.

Nešto sam bio tužan i umoran u masi prisutnih štovatelja što svojom prisutnošću odaše počast velikim djelima rahmetli Nerkeza Smailagića. Jedan poznanik me upita što sam to ostario. Rekoh mu: Došao sam preko Romanije. Kad voziš preko Romanije nikad ne voziš prazno, uvijek sa tobom putuje prošlost koja mačem tuge i bola reže po nezaraslim ranama sadašnjosti.

Na mom licu nije vrijeme izbrusilo bore starosti po kojima možeš brojati godine, već sjećanja koja mi prekrivaju lice poput komada mrkle noći. Ja ne znam dokle se čuje jeka moje tišine koja se u koncentričnim krugovima širi preko brda i dolina, i tamo dalje iza sedam neba do Prijestolja Jedinoga. Sve mi se pretvara u bijes i osvetu kao posljednjem utočištu za opstanak i dostojanstvo.

Kad pređeš Romaniju, prešao si iznad zatrpanog muslimanskog mezarja u Mokrom. Na Crvenim Stijenama u kljunu orla vidjet ćeš zalogaj mesa ubijene muslimanske bebe u krilu silovane majke. A onda ćeš u podnožju te planine na Glasinačkom polju vidjeti crkvu i toranj kojim je obilježena nova, od muslimanskog življa oslobođena zemlja.

Putovanje sa sabranim djelima Nerkeza Smailagića iz Sarajeva u Goražde je putovanje u prošlost, putovanje iz Granade u Sevilju kada su ova dva grada proizvodnjom kulture osvjetljavali evropske tamnice duha. Na putovanju između ova dva grada vidjećeš ogromna prostranstva praznine i sablazni, u kojima su kuće mrtve u zamrznutom životu i kao da su meleki koji se spuštaju na zemlju digli ruke od nje. Ovaj komad tame između gradova koji svijetle, Sarajeva i Goražda, je refleksija umnih ljudi, akademika, umjetnika, književnika, intelektualaca, proizvođača kulture genocida inspirisanom u Sanu-Panteonu, hramu božanstava mržnje. Genocid je hrana njihovog vječno povampirenog i poremećenog ljudskog uma.

Živeći u vječitoj dilemi, između osvete i pravde, praštanja i kazne, oprosta i zaborava, pomirenja i poniženja, čini se najispravnijom jedna univerzalna poruka: Može se živjeti i ne biti, i može se umirati i biti.

Mi moramo umirati da bismo bili grad vječnih ideja i svjetla. Mrak i tama nisu stanja, samo su nedostatak svjetla.

(Preporod.info)