Čemu služe grafiti!?

Piše: Salem Dedović

Subotnji (ponovni) neredi na mostarskim ulicama koji se u već udomaćenom medijskom i službeno policijskom narativu označavaju kao sukobi navijačkih grupa i huligana, ustvari predstavljaju nešto mnogo složenije i opasnije, posebno u ovome društvenom trenutku i trebali bi biti okidač da se ovoj groznoj pojavi odlučno stane na crtu. Stvar se otela kontroli i nužno bi bilo poduzimati mjere dok ne bude kasno.

Ovu temu smo ne tako davno, tretirali u kolumni, baš u Oslobođenju, pokušavajući i tada probuditi stvarnu brigu nadležnih i odgovornih (a ne onu prigodničarsku i posljedičnu), da se s ovim naraslim i gorućim problemom u Gradu uhvate ukoštac, suzbijajući i sasijecajući ga u korijenu.

Mladi akteri subotnjeg popodneva, i prošlogodišnjeg subotnjeg prijepodneva, i ovogodišnjeg ramazanskog povečerja, prijetnja su miru, stabilnosti i sigurnosti. Ako ćemo istini pogledati u oči, onda ćemo kazati: da ovo nema i nikad nije ni imalo veze sa fudbalom, navijačkim žarom i emocijom koja se iskazuje u javnom prostoru prema onome što se voli i što se podržava.

To su djeca koja nisu prošla mostarski ratni pakao stradanja, bezumlja i uništavanja, i koja zavedena i izmanipulirana ne vide da sukobi, nasilje i konflikti ne vode ničemu dobrom. Naprotiv, mogu samo voditi ličnoj i porodičnoj tragediji gdje mladost Mostara strada u uličnim srceparajućim okršajima, poput ovog najnovijeg.

Scene brutalnog nasilja koje smo gledali na objavljenim snimcima jesu samo posljedica dobro fabrikovane mržnje i razorne netrepeljivosti prema drugome. One razumna, te miru i sigurnosti posvećena čovjeka ne mogu nikako ostaviti ravnodušnim.

Ne mogu ostaviti ravnodušnim sve nas koji mislimo da ovaj grad zaslužuje da nakon gorkog i traumatičnog iskustva stradanja devedesetih godina, a uz sve svoje potencijale i komparativne prednosti, bude dovoljno komotna i otvorena sredina gdje nikome neće biti tijesno i gdje nacionalna, religijska i jezička različitost nisu problem, već doprinos i ugaoni kamen bogatom multikulturnom mozaiku naše države Bosne i Hercegovine.

Tjeskoba i uskogrudnost, porivi za nekim horizontalnim širenjem i etničkim zaokruživanjem u prostoru nagnali su brojne porodice, izuzetno darovite i visokoobrazovane mladiće i djevojke da svoj san o sretnom i mirnom životu potraže daleko izvan okvira matične im domovine. To su pojave koje, bez razlike, imamo u svim nacionalnim zajednicama i brojnim sredinama u našoj zemlji. U takvoj nametnutoj klimi nesigurnosti i nepovjerenja ova zemlja gubi svoje najpotentnije građane, pa tako onda dolazimo do ključnog pitanja kome će onda u njoj biti ugodno i prosperitetno živjeti. Očito samo onima koji potiču podjele i teme o ugroženosti, pokušavajući na svaki način obesmisliti i dovesti u pitanje izvjesnost zajedničkog života u ovoj zemlji, koji je ona znala i umjela pronaći kroz svoju burnu povijest, bez obzira na sve udare i destabilizacijske procese.

Zato nam se kao zaključak nameće jedno i jedino pitanje, da li postoji građanska volja i htijenje da se nemoralnim i nečastivim procesima, koji potiču na zlo i kojima nisu sveti niti važni ljudski životi i sudbine ljudi, odlučno kaže „ne“.

Bog je ljudima dao razum da mogu razaznavati stvari, procese i pojave. Taj dar čovjeku je neprocjenjiv i dovoljno snažan da on može kreirati svoj ovozemaljski život u pravcu ispravnih vrijednosti. Zašto ljudi dozvoljavaju da budu izmanipulirani i zavedeni, da ne koriste svoje najefikasnije oružje i snagu, svoj razum, i tako jednostavno proniknu šta je to dobro, a što loše za njih?

Kakve se uistinu borbe na ulicama Mostara vode grafitima, obilježjima navijačkih grupa, klubova i drugim zastavama i simbolima? Šta se želi poručiti i postići nasiljem?

U izgradnju mira, povjerenja i zajedničkog života u ovome gradu tokom svih proteklih godina ulagano je mnogo, stvari su pomjerane s mrtve tačke, i u brojnim procesima pomjerene su. Možda o tome mogu objektivnije reći oni koji stvari posmatraju sa strane, nego mi kao svakodnevni akteri života.

Bili bismo sretni da je napravljeno i više, jer bi to dalo i više izvjesnosti i vjere ljudima da svoju sudbinu vide ovdje, a ne negdje drugo.

Zato jeste nova gradska mostarska vlast na ispitu: ona bi morala dati svoj maksimum, a ne minimum da se integracijski procesi u Mostaru stvarno i suštinski potiču i bodre, a oni retrogradni i dezintegracijski zaustavljaju i stavljaju na sud. Pri tome mislim na dva suda: sud kao normativno-pravnu instancu i moralni sud kao zvanični stav koji će se afirmirati i prepoznati u javnosti uvijek i na svakome mjestu.

Kolumnu mostarskog muftije mr. Salem-ef. Dedovića prenosimo iz Oslobođenja (utorak, 16.11.2021. godine).