Aura Berberovog umjetničkog opusa
Slikarstvo Mersada Berbera već od svojeg prvog pojavljivanja smjera prema onome što čini bit svake autentične umjetnosti. Za sve vrijeme koje je proteklo ono to postaje; putovanje u utopiju ljepote, u figure neizvjesnog i nepoznatog. Svaka faza i svaki ciklus, svi slikarsko/grafički pomaci, odavno opčinjavaju svojim osobenim znakovljem, jezikom svoje semantike i duhovnog bdijenja. Ove slike su sabranost Berberovog slikarskog jezika i slikarskog govora. One odaju prirodu i tajnu moći njegove uobrazilje koja uključuje u sebe ne samo ono najznačajnije, veliki talenat, sposobnost da se penje u tamu, da je osvjetljuje a da joj ne oduzima san i višesmislenost, nego i ono odlučujuće koje ostaje bez imena.
A što se tiče Berberovog duhovnog bdijenja: ono smrtno ugrožava smrt, logiku ravnodušnosti, nesposobnost da se istinski doživljava ono što nam izlazi u susret u domeni ljudskog osjećanja. To su ona osjećanja koja ukazuju na blizinu života u njegovoj kulturno/civilizacijskoj sudbini. Značaj Berberovog slikarstva nije samo u jedinstvenom artizmu, u majstorstvu njegovih djela već i u njegovoj poetici, u njegovoj estetici, u veličini njegovog bdijenja: u umjetničkoj metamorfozi, u načinu kako se utopija, kako se san, na kraju krajeva, dotiče svih stvari, postaje pomični kosmos koji u Berbera svagda postaje drugo ne prestajući, paradoksalno, biti isto.
U tom snu se vodi dijalog sa stvarima i ljudima, sa iščekivanjima i kulturama, civilizacijama. Dakako, Berberov san nije uzmicanje od stvari i stvarnosti već njihovo oblikovanje, stvaranje i prizivanje. Odavno je time stekao povjerenje. U vremenu gubljenja smisla njegova djela su posvuda u svijetu u muzejima i galerijama, u imaginarnom muzeju - tamo se susreću sa djelima drugih umjetnika iz svijeta i povijesti: tamo stiču samosvijest, lik koegzistencije, tamo to nisu djela stranca već ljudske egzistencije otvorene prema ljudskoj sudbini.
Snovitost i slojevitost slika
Ta otvorenost, paradoksalno, poprima oblik moći simboličkog izražavanja. Berber nije opijen ovim ili onim, u sadašnjosti ili u prošlosti. On je opijen vlastitim snom, samotnim i predočenim, vlastitim životom u kome je žudnja za stvaranjem forma razgovora. Vidimo djela koja simbolično predstavljaju životnu pozornicu neizmjernog slikarskog sna koji zahtijeva više od stvarnosti. Berberov verizam nema samo jedno značenje. On ne želi da se povinuje jednoj fiksaciji tog umjetničkog postupka. Kao izraz, njegovo slikarstvo je poteklo iz labirinta našeg razdoblja, iz oka i duha, iz onoga što se događa u napetosti i skladu između neba i zemlje, između tradicije - ne samo Bosne i Hercegovine - i sadašnjosti. Ono se vratilo u njega, okom i duhom, dakako.
Sada možemo uvidjeti da Berberova platna sadrže neizmjernu veličinu dinamike i energije, ne samo istinu, znakove istinskog obitavanja u formi slikarskog pjesništva, slikarske estetike/filozofije i, svakako, slikarske nauke. Ona to iznose, bar iz perspektive jedne estetike koja razabira svoje granice jer se upušta u istinu povijesnog, kulturno/civilizacijskog i društvenog života, jednu osebujnu ljepotu koja je izraz Berberovog umjetničkog oblikovanja i činjenja. Time je rečeno da Berberovo slikarstvo tjera čak i iz esteticističke uokvirenosti, iz lakog sna i su-snivanja, iz provincijalno/kulturnog uobličavanja i uveličavanja rubnog.
Svoju ulogu slikara i grafičara Berber je vidio, čini mi se, u svojevrsnoj verističkoj egzistenciji umjetničkih istina; u stvaranju plastičnih struktura čiji kriterij nije samo snaga izraza, očuvanje istinskog i istinitog, jednog kontemplativnog jezgra koje nema ništa zajedničko sa nasilnim prohtjevima pukog “angažmana” i metafizike apsolutne transparentnosti. Čovjek je, doduše, upućen u Berberovu metafiziku, koja to i nije u starom smislu: jer nije podvrgnuta nekom diktatu koji vlada od početka, od prvog pojavljivanja koji uvijek nešto oduzima i životu, i patnji, i vedrini u tragediji, i začuđenosti i veličini ljudske egzistencije. Prevođenje na jezik likovno/plastične egzistencije, na jezik osebujne slikarske racionalnosti, govori o uspjelom izmirenju ljepote i istine, ritmiziranja života i njegovog uzmicanja vremenu.
Berberovo djelo razjašnjava kako nas ništa ne pošteđuje, čak ni istina; ona je svagda bezutješna. Ljepota nije pobjegla iz svijeta. Ona je u njegovom pokretljivom, pojmovno nedostupnom jezgru. Šifra ljepote, nije uopće ravnodušnost, smrt, vraćanje u Ništa, u nijemu gestu prirode i čovjekovanja. Šifra je pohranjena u tajni i odvažnosti ljudske egzistencije, koja ne operira sa simpatijama ili animozitetima, sa glorifikacijom ili logikom rasapa, sa estetskim mitologemima. Reklo bi se, da je nimbus, razapetost ljudske egzistencije, u prošlosti i sadašnjosti, našao rafiniranog slikara i grafičara. Doba se sustižu, sa svojim likovnim i semantičkim potencijalom, razabiru se bez svodničkog jezika; presreću se motivi Japana, Helade, Vizanta, Perzije, islamske umjetnosti, kulture Bosne i Hercegovine. S obzirom na taj momenat posredovanja u Berberovom slikarstvu, prohtjev da se probudi život u jednoj formi kulture, Bosne i Hercegovine, na primjer, znači svagda stvaralačko i smisaono redefiniranje kulturnih znakova, simboličkih iskaza običajnosti i duhovnosti, slikarstva u prošlosti, kao što je to slučaj i u drugim ljudskim duhovnim područjima.
Berber se mudro čuva da ne rastoči lik kojeg želi da probudi. Njegov zavičaj, Bosna, na sreću, ne podliježe pogubnoj romantičnoj simplifikaciji, okamenjivanju i fetišiziranju u formi glorifikacije. Ničega u njegovoj umjetnosti od antikvirane koketerije. Berberove slike brane svoju predstavu i hoće onu slikarsku egzistenciju u kojoj se stiču sudbine različitih grafija i gramatologija. Time stiču svijest o nadi koja je više no puko snoviđenje. Povodom Berberovog plastično/misaonog kosmosa sjećam se Benjaminove misli. Ona je željela da dođe do plodnosti u onom davno prošlom, da se, kako kaže Adorno, odaziva na okamenjene, ili “zastarjele sastavne dijelove kulture, na sve što nije imalo ugodnu živahnost, onako kao što se skupljači odazivaju na petrefakt ili biljku u herbariju”. On se neće moći zaustaviti samo na tome. Sigurno da je Benjamin želio da i živo predoči tako da se predstavi i doživi kao davno prošlo, “iznenada pokazujući svoje značenje”.
Poetika prožimanja prošlosti i sadašnjosti
Ako se sagleda opus, tok čitavog Berberovog stvaranja do danas, onda se pokazuje da ono nadsvođuje dualizam prošlosti i sadašnjosti, pasivnosti starog i agresivnosti novoga, zapravo, njegove razuzdanosti koju još uvijek prihvatamo kao posljednje utočište napretka i čovječnosti. Grafičko/slikarski habitus takvog izraza umnogome podsjeća - ne samo predmetno nego i estetski - na ono što se na drukčiji način, u proznim i pjesničkim varijacijama (Meša Selimović, Mak Dizdar i drugi), već otvorilo. Nemamo, dakle, toliko posla sa fetišom arhaičnog u kulturnim formama, u kolektivnoj prošlosti i u, kolektivno nesvjesnom, prikraćenom ili tabuiranom. Berberova grafika, prije svega, mogla je davno još zabljesnuti u svom nesputanom duhovnom iskustvu, u svojoj osebujnoj poetici i estetici, istančanoj u prožimanju elemenata - predmetnih, kulturnih, motivskih, semantičkih, jer snažno osjeća mnogostruku konfiguraciju svijeta, poetiku prožimanja prošlosti i sadašnjosti.
Taj kulturni obrazac je dopušten samo onom slikaru koji je otvoren za svako razumijevanje života, za sve ljudsko u svim slikarskim tradicijama, za krhku istinu svoje sudbine, za gorčinu svijesti o vremenu, o vremenu vremenâ, o procesu procesa. Berberov saputnik je čudesna artistička tehnika kojoj je daleko svako nadmudrivanje istine, “mitske vreve”. Međutim, ona ne dopušta fetišiziranje, vlastitu zloupotrebu: ne podliježe svojoj moći. Ona nije favorizirana postavljanjem tabua. Toj tehnici je inherentno predočavanje, avantura jedne racionalnosti slikarstva, stvaranje koje čini osobenu personalnost umjetnika koji je navikao da samome sebi bude saputnik; da posvećuje prolazno i nedovršeno, difuzno; da saznaje likovnim jezikom; da u opažajno polje ulazi ono “najnovije kao figura nastarijeg”; da putem strasti priziva punom oštrinom svoje umjetnosti krajolik smisla i umnosti. Berberova metafizika, imanentna njegovoj grafici, slikarskoj tehnici, opredmećenoj u prepoznatljivom smislu za stil i stilizaciju, koja je “potaknuta novim, da se vraća prastarome”, napušta tragove naivnosti, čak i tragove već stečene slobode uvida i kristalizacija smisla i likovne usklađenosti.
Estetska funkcija Berberove imaginacije u otvorenosti prema iskonu, prema onome što je posljednje i ujedno prvo, iskazuje se u stvaralačkom postupku koji oslobađa arhetip i mitologeme slikarskih kultura. Svakako, oslobađa ono posebno, osobenost svojeg grafičkog i slikarskog jezika. Berber je prihvatio izazove sudbinske moći, dvosmislenosti. Ozbiljnošću razmišljanja o dramatici svijeta: od fantastičnog ideograma konja do novih slika za scenografiju također jedne drame. Jer, očigledno, među djelima koje sam upravo razgledao, nalazimo i ona koja otkrivaju nove motivske cjeline. Telos dinamike ovog slikarstva u saglasnosti je sa utihnulom lirikom, sa brižljivim promišljanjem, sa artističkim postupkom i tehnikom kojom slikar nastoji da izvede neko jedinstvo u kojem samo sloboda postavlja sebi granice, u kojem odgovaraju sloboda i istina, sloboda i život, odnosno sudba.
U Berberovom djelu pojavilo se jedno osjećanje, jedna poetika, koja poznaje mijene. Ona je diktat misli, rafinirani grafički i slikarski jezik, tok sjećanja, ljudsko oko koje ne voli posezanja koja potresaju neizmjerni kosmički ritam, ravnotežu - tu osnovu mijene, uspinjanja i propadanja. Tu je stvarno riječ o osobenoj filozofiji slikarstva kojom umjetnik učestvuje u neiscrpnom kosmičko/ljudskom toku; upušta se u bratsku raspru, u ono što združuje ontologiju slikarstva i estetiku i etiku slikarstva. A pošto ono ne poznaje ljubav prema mržnji i zlu, prema iskrivljenom liku stvari i ljudi koje se ne da oponašati, restituciju anatemisanja, strast razaranja, sjedinjuje se sa tajnom sudbinskog i oslobađajućeg, sa tajnom uznemirene višeznačne ljudske drame, kosmo/drame do koje danas dolazi psihoanaliza umjetničke filozofije, a i filozofija ako ima sreću da u sebi nosi trag poetičkog iskustva. U svakom slučaju Berberovom slikarstvu je svojstvena ljepota, duh cjeline u nemiru fragmenata, skroviti dijalog sa historijom i ljudskim vremenom; obitavanje u labirintu smisla punom tmina i nepoznanica.
Sve to nije moguće bez pjesništva slikarstva, bez slikarstva kao nauke i ljepote. Ali zato, strogo govoreći, ono uspostavlja svijet, koegzistenciju ljepote, svagda logično/alogične, bezimene, ljepote koju nikakvo doživljavanje, spoznaja i iskustvo ne mogu izreći i time utješiti ljudsku moć umnosti i dokazivanja. Berber ovdje skicira svijet u emfatičkom smislu koji ima ekstatičnu moć: da se izvine izvan granica narcizma vlastitog ja. On pripada drugim svjetovima i kulturama. Estetika - i etika - Berberovog slikarstva “dovodi nemoguće u opasnu blizinu”; u dionisijskom mesijanizmu uspostavlja koegzistenciju smisla, jedinstvenu komunikaciju - bez potiranja, prevare i egocentrične opijenosti.
