Obrađuje 16 dunuma: Zemlja ne zna izdati

Svake godine, 16. oktobra obilježava se Svjetski dan hrane, na datum kada je 1945. godine osnovana Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda.

Analize pokazuju da danas čak milijarda ljudi širom svijeta nema dovoljno hrane. Bosna i Hercegovina posjeduje velike mogućnosti da proizvodnju hrane. Ipak, ne koristi ih dovoljno.

Podaci od prije dvije godine kažu da naša zemlja uvozi nevjerovatnih 92 posto hrane. Federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Šemsudin Dedić kazao je nedavno u intervjuu za naš portal da u Federaciji BiH ima oko 700.000 hektara (ha) obradivog poljoprivrednog zemljišta, od čega su velike površine neobrađene.

Imajući u vidu vrijednost uvoza poljoprivrednih proizvoda, ali i mogućnosti za izvoz određenih vrsta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, kazao je tada ministar Dedić, očigledno je da ambijent za poljoprivredu kod nas može biti puno bolji. Poljoprivreda kao rijetko koja djelatnost traži dugoročnu stabilnost i sigurnost.

Najviše sije jagodu i lubenicu

Mujaga Sejdinović, šezdesetpetogodišnji penzioner iz Gnojnice kod Lukavca, jedan je od najpoznatijih proizvođača hrane u ovom dijelu Tuzlanskog kantona (TK). Mnogi koji putuju magistralnim putem Tuzla-Doboj, ne samo da su primjetili nego su redovne mušterije vrijednog Sejdinovića i njegovog štanda "Kod Muje" koji sve proizvode plasira direktno svojim mušterijama.

Ipak, Sejdinović je najpoznatiji po proizvodnji jagoda i lubenica.

- Imam pod plastenicima četiri dunuma, tu su jagoda, dinja, bostan, krastavac, paprika i ostalo. Ukratko, sve što za jedno domaćinstvo treba. Glavna djelatnost je jagoda i, hvala dragom Bogu, sa njom dobro prolazim. Narod je zadovoljan, kupuje zato što je to naše, sa našeg podneblja ovdje – kaže Sejdinović za Preporod.info.

Ističe da se mora raditi da se do toga dođe, a pored finansijskog ulaganja neophodna je i maksimalna posvećenost. Jedan od problema je što nema radne snage, ali se nekako uspijeva. Uspijevam, dodaje on, što dragi Bog dadne da se i obere i da se, na kraju plasira mušterijama.

- Nije malo toliko dunuma pod plastenicima. Pored jagode, imam i svoju lubenicu, a uzgajam je i u plastenicima, ali i na otvorenom. Na otvorenom sam ove godine imao 12 dunuma lubenice. Uglavnom, radim našu klasičnu lubenicu, mi je zovemo kraljica - kaže Sejdinović.

Već dvadeset i pet godina Sejdinović se bavi poljoprivredom. Krenuo je nakon rata u proizvodnju. Dodaje da je prije bilo mnogo teže, a osim što je krenuo, kako kaže, od nule nije posjedavao mehanizaciju koja mu sada mnogo olakšava.

- Sav proizvod redovno plasiram svojim mušterijama. Da imam snage, da sam malo mlađi ne bih se bojao još ovoliko raditi i još ovoliko proizvesti. Jer kada je kvalitetno, onda nema problema za plasman. Kada je, recimo, jagoda u pitanju obično imam već ujutro čitavu berbu zaručenu. Tako je to sad krenulo, online, nazovu me i kažu: Mujo, ostavi mi gajbu, dvije - priča Sejdinović.

Može se lijepo živjeti

Zemlja ne da nikad ogladniti, napominje. Ako jedne godine i izda, dadne druge godine. Doživljavao je Sejdinović i poplave i suše, pa je opstajao. Bude i na nuli, ali nije propast. Već nekoliko godina dobija od općine i podsticaj. Iako podsticaj koji dobije ulaže u proizvodnju, zadovoljan je.

- Unazad pet godine imam podsticaje. Lijepo je to, nije to neka velika para, ali imaš makar za proljeće, za sjetvu. Pomenuo sam poplave, na primjer. Bez podsticaja bi propao, s tim barem imaš za uloga za iduću godinu. U takvim slučajevima, bez podsticaja, moraš se ili zadužiti ili prestati raditi. Ne možeš dalje. Ove godine je bila suša. Sa teškom mukom je ove godine jagoda zasađena i omlađena, nema vode ni da se napiješ, a kamo li da je zalijevaš. A ja sam, ipak, veliku količinu jagode omladio. Ako Bog da, eto Muje u aprilu sa svojom robom - govori optimistično.

Od proizvodnje se lijepo može živjeti, govori Sejdinović, koji na svom gazdinstvu boravi konstantno od marta do kraja oktobra. Samo četiri mjeseca, nekad i manje povuče se, kako kaže, u svoju pravu kuću.

- Sa malo potpore općine, kantona ili države, ja mislim da ne bi trebao niko otići iz naše države. Međutim, šta je kod nas problem? Sve nam je mizerno raditi kod sebe, a u Njemačkoj nije ništa. Tamo možemo raditi sve živo, samo neka je Njemačka, a kod nas dođe kao iz poniženja. Mog su sina sažalijevali, kažu neka je otišao u Njemačku, neka se maknuo sa zemlje. Od zemlje se živi normalno - govori Sejdinović i zahvaljuje se onima koji prepoznaju kvalitet zdrave i domaće hrane.

(Alem Dedić/Preporod.info)