Dayton je nametnuo etnodestrukciju države kao model politike

Piše: Ahmed Kulanić

Rastakanje bosanske državnosti predstavlja jednu od osnovnih vanjskopolitičkih odrednica i ciljeva bosanskohercegovačkih susjeda i komšija.

Djelovanja, aktivnosti, ali i susreti na regionalnom a posebno međunarodnom planu zemalja u okruženju zasnivaju se, prije svega, na agendi urušavanja međunarodnog kredibiliteta s jedne, te patronizma bosanskoj državi s druge strane. Teritorijalne pretenzije, moderniziranom verzijom predstavljene u inačicama "srpskog sveta" i "hrvatskih zemalja", prije svega za cilj imaju upravo podjelu bosanske države. Ohrabreni inertnošću međunarodne zajednice posljednjih deceniju i po, kako u pogledu Bosne tako i u drugim krajevima svijeta, regionalni akteri sprovode politiku s prve polovine dvadesetog stoljeća definiranu sporazumom Cvetković-Maček, prenesenu kroz sporazum Milošević-Tuđman, te sistemski uobličenu i preciziranu memorandumima I i II SANU-a.

Radikalne politike koje su (in)direktno učestvovale u pripremi i provođenju planova i ciljeva memoranduma putem agresije, masovnog protjerivanja, silovanja i ubijanja danas su vitalnije nego su to bile devedesetih godina prošlog stoljeća.

Narativ susjeda i komšija koji je danas prisutan prilikom razgovora o Bosni, a posebno o Bošnjacima, uokviren je unutar Evropskog akademskog pristupa proučavanju islama i muslimana, te predstavljanja istih radikalnim, radikalizirajućim i povezujući ih sa ekstremističkim učenjima i tumačenjima. Unutar evropskih akademskih krugova posljednjih godina nebrojeno je mnogo projekata, radova i studija koji imaju za cilj da dokazuju tezu o radikalnim i radikalizirajućim elementima islama i muslimana.

Još krajem 80-ih i početkom 90-ih godina dvadesetog stoljeća, islam i islamski društveni sistem dolaze u fokus društveno-humanističkih istraživanja na Zapadu (Fukuyama, Huntington), posebno u kontektsu i naraciji orijentalizma i orijentalnih studija. Sama terminološka odrednica i definicija istih (Orijent) imala je za cilj da prikaže i "dokaže" stranost, tuđost i "uvezenost" islama i drugih nekršćanskih religijskih tradicija u "ekskluzivni" prostor zapadne civilizacije. Dodatni fokus i oživljavanje naracije o muslimanima kao strancima, drugim i drugačijim unutar evropskog kulturno-povijesnog prostora, odredit će nekoliko recentnih događaja, među kojima su najistaknutiji 11. septembar 2001. godine, pojava "islamske države" - ISIL-a, te masovne migracije tokom druge dekade dvadeset i prvog stoljeća.

Prve dvije decenije naše savremenosti možemo promatrati uokvirene unutar s jedne strane izazova muslimanskog svijeta da se oslobodi okova i etiketa ekstremizma, radikalizma i narativa zapadnih populističkih medija i politika o godinama "straha i terora", te s druge strane predstavljanju islama ekstremnom vjerom radikalnih pripadnika. Ovaj period najbolje možemo razumijevati kao period kolektivne panike, povećanja sigurnosnih mjera, nadzora i kontrole, pa čak i stigmatizacije muslimana prilikom ulaska u pojedine zemlje.

Uz sve druge socio-ekonomske faktore, mediji koji muslimane prikazuju kao opasne i radikalne, pogoduju usponu desnice u Evropi, stigmatizacije muslimana i rastuće islamofobije u zapadnim zemljama, u gotovo svim segmentima društvenog života; kao što su obrazovanje, zapošljavanje, mediji, politika, a posebno na internetu, što je zaključak nekoliko izvještaja SETA-e o evropskoj islamofobiji (EIR) proteklih godina. Islamofobija postaje sve prisutniji fenomen i problem s kojim se muslimani suočavaju svake godine iznova, dok su muslimanke u tom pogledu najosjetljivija skupina. Iako je internet najrasprostranjeniji medij za islamofobiju, političari predstavljaju najnegativniji izvor koji putem brojnih deklaracija i zakona u konačnici nastoje normalizarati islamofobiju (EIR, 2019).

Shodno navedenom, možemo kazati da politika straha kojom se vješto koriste određeni politički krugovi preuzima primat nad politikom multikulturalizma i pluralizma, te jača ideju nacionalizma i daje primat nacionalnim u odnosu na širu evropsku politiku, sa svim njenim karakteristima, čime se u velikoj mjeri usložnjava ukupna društveno-politička slika Evrope. Oživljavanje politike identiteta potpomognute ksenofobičnim, islamofobičnim i rasističkim istupima političkih lidera, što je najvidljivije danas na pitanjima vezanim za muslimane, moglo bi vratiti Evropu sedamdeset godina unazad, kada je na temeljima politike identiteta i zloupotrebom iste, fašizam harao Evropom - a oni "drugi" i "drugačiji" bili protjerivani i/ili ubijani.

Preneseno u bosanskohercegovački kontekst, ideje i aspiracije koje su se nadvijale nad Bosnom i Hercegovinom početkom devedesetih su prisutne i danas: od veliko-državnih projekata, nepriznavanja i huškanja na zločine i genocid, veličanje zločinaca, do nepostojanja minimuma digniteta i poštovanja prema žrtvama i negiranja, kako njihove žrtve tako i njihovog bola. Činjenica je da nijedna od navedenih ideja i zamisli nije nestala u novembru 1995. godine, naprotiv, samo su u navedenom trenutku pognule glavu pred jačom silom, koja nije imala dugoročnu viziju - već samo kratkoročnu želju da trenutno zaustavi sukob u Bosni ne razumijevajući da time utemeljuje, osniva i daje legitimitet svemu onome što je sagrađeno na ubijanju, protjerivanju i masovnim deportacijama, koncentracionim logorima i nadasve zločinu genocida.

Generacije mladih koji stasavaju u proteklom periodu umnogome su podijeljene i čini mi se nespremne da se izdignu izvan Dejtonom legitimiranih podjela i terminologije, te visprenije i sa više žara zagovaraju ideje i politike od pregalaca istih devedesetih godina prošlog stoljeća. Retorika koja se javlja u javnom prostoru u velikoj mjeri je izraz onoga što je Dejtonski ugovor i okvir donio sa sobom u Bosnu i Hercegovinu – podijeljeno bosanskohercegovačko društvo u svim segmetima.

Današnji javnoprisutan narativ koji izlazi izvan svih okvira civilizacijskih poimanja svoje uzroke može tražiti u nijemom posmatranju kreatora dejtonskog okvira, izvrtanju činjenica i dozvoljavanju segregacije i diskriminacije u obrazovnoj politici unutar Bosne i Hercegovine. Glorificiranje ratnih zločinaca, kao posljedica takvog pristupa, postaje jedna od osnovnih identitetskih odrednica mladih ljudi na teritoriji manjeg bh. entiteta.

Pred bosanskohercegovačkom javnošću, ali i cjelokupnom međunarodnom zajednicom (posebno organizacijama, po svojoj misiji, zaduženim za obrazovanje) nameće se imperativ kurikularne reforme koja mora uvrstiti i nastavne jedinice bazirane na stvarnim i utvrđenim činjenicama iz proteklog perioda. Nastavne jedinice u kojima će se izučavati međunarodno i naučno utemeljena činjenica o genocidu u Srebrenici, u sklopu kojih će se kao zasebna nastavna jedinica izučavati svirepo ubistvo Fatime Muhić, elitocid u prijedorskoj regiji, uništavanje, prekopavanje i izmještanje simbola, naslijeđa i historije nesrpskog naroda sa područja gdje je kročila ili vojska ili policija manjeg entiteta, najdužoj opsadi jednog glavnog grada u povijesti.

Činjenica je zapravo da sve gore pobrojano ne može stati u neku nastavnu jedinicu, zapravo ne može niti u jedan nastavni predmet. To je mnogo šire jer skoro četiri godine mučenja, ubijanja, protjerivanja i silovanja nikako se ne mogu svesti unutar samo jednog nastavnog predmeta. Za to je potrebno šire obrazovanje, njegovanje istinskih civilizacijskih vrijednosti, priznavanje i suočavanje sa činjenicama i istinom kako putem formalnog, tako i putem neformalnog obrazovanja. Opća društvena katarza je da se zločin imenuje zločinom, da se prema zločincu odnosi kao takvom - a nikako da se smatra herojem, da se studijskom posjetom mjestima stradanja i zločina barem djelimično iskaže pijetet zbog boli koju je neko uzrokovao u njihovo ime.

Niko ne može sporiti primarni cilj Dejtona, kako ga je i sam Holbruk identificirao, da "zaustavi rat", ali isto tako niko ne može ni zanemariti činjenicu da se rat samo zamrznuo te s vojnih polja prenio za stolove. Osjećaje i svježe ratne rane (i poslije dvadeset i tri godine) veoma je lahko izmanipulirati i ponovo vratiti na vojna polja. Jedina razlika u odnosu na devedeste jeste utisak da su danas etničke podjele dublje, surovije i da će, ukoliko bi do njega došlo, naredni rat biti i krvaviji i brutalniji.

Bosanska politika i njeni zagovornici, s obzirom na okolnosti, moraju čim prije definirati strategije očuvanja bosanske državnosti, teritorijalnog integriteta te ponuditi viziju razvoja države Bosne i Hercegovine koja će biti u stanju odgovoriti na savremene probleme i novonastale izazove na putu kreiranja efikasne Bosanske države. Parcijalna rješenja i odgađanje djelovanja sasvim sigurno nije rješenje. 

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o