Meliha Terzić: Naš jezik je naša zvučna domovina

Od 2001. godine, na inicijativu Vijeća Evrope (CoE) obilježava se Evropski dan jezika. O jeziku, važnosti i njegovanju bosanskog jezika, odgoju i obrazovanju razgovaramo sa profesoricom Melihom Terzić. Radni vijek počinje u Gimnaziji "Meša Selimović" u Tuzli, a radila je i na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Svoj doprinos je dala predavajući bosanski jezik i u Behram-begovoj medresi, a veliki doprinos je dala i u Magazinu "Bosanska Sumejja", gdje je dugi niz godina bila glavna i odgovorna urednica, a danas je stručna savjetnica.

Profesorica Terzić je svoj doprinos u očuvanju kulture ovog podneblja dala i kroz djelo "Album: Naslijeđe", a za svoj predani rad u promociji i očuvanju kulture, jezika i vrijednosti našeg društva dobila je i nagradu za životno djelo "Hasan Kaimija".

Razgovarao: Alem Dedić

Preporod.info: Uvažena profesorice Terzić, 26. septembar se obilježava kao Evropski dan jezika. Cilj ovog dana jeste ukazati na bogatstvo različitosti, ali i na važnost vlastitoga. Jesmo li mi svjesni svog bosanskog jezika?

Terzić: Ne možemo ga ne biti svjesni, jer neprestano posežemo za njim. Ne odvajamo se ni onda kad spavamo. I snovi su nam, i kad nisu „ozvučeni“ i samo su u slikama - „nijemi film“, na kraju opet u riječima i rečenicama.

Ali, imamo značajan problem u vezi sa sviješću o važnosti svog jezika.

Izgleda da je kod nezanemarivog broja naših ljudi koji imaju i srednjoškolsko obrazovanje, imali su učitelje bosanskog jezika, ostala neka čudna komocija u vezi s tim. Nije im dovoljno važno, ne osluškuju ni svoj govor i ne razmišljaju o govoru ljudi s kojima žive. Riječ je i o pisanoj formi - ne zapažaju dovoljno, ne trude se. Požurili su da zaborave i ono što su znali. Zato imaju zadaću svi oni koji još mogu da ih „bude“ i uče.

Mi nemamo razgovora u javnosti, možda skoro uopće nemamo, na ove teme. Kampanjski, ponekad - to se ne računa. Treba da podijelimo odgovornost i osmislimo programe i puno radimo na popularizaciji jezičke kulture. Ne mislim na krutu jezičku normu koja bi se nametala jer jezik „diše“, mijenja se - živi, već na jedan odgovoran odnos prema jeziku kojim se služimo pa će i ta norma biti ugrađena. Mislim na čišćenje od nakaradnih oblika i ružnih novih riječi, od leksičkog viška stranih riječi, mislim na dovođenje u red svoje rečenice i nadgledanje svoje pismenosti. Mislim na osmišljenu popularizaciju. Valjda možemo govoriti i o ljubavi prema svom jeziku, zar ne? S tim je tijesno blizak odnos prema knjizi. Jesmo li pravi čitaoci!? Ako jesmo, na dobrom smo putu. Naši najbolji pisci su divni učitelji lijepog, jedrog bosanskog jezika.

Preporod.info: Evropski dan jezika se obilježava u zadnjih dvadeset godina. Moramo se osvrnuti i kazati da su među onima koji će obilježiti ovaj dan i oni koji djeci u manjem bosanskohercegovačkom entitetu zabranjuju da izučavaju svoj jezik i da ga nazivaju bosanskim. Jesmo li se navikli, da ne kažem pomirili, da nam osporavaju pravo na jezik pa nam vijesti o toj diskriminaciji naše djece više i ne privlače pažnju, a kamoli da izazovu neku drugu reakciju? Šta to govori o našem mentalitetu?

Terzić: Ne znam da li govori općenito o našem mentalitetu, ali govori o sadašnjem stanju duha, o nekoj dubokoj obeshrabrenosti, nejedinstvu, neorganizovanosti...

Očekujem da se jave, odnosno, odlučno djeluju naši akademici, akademska zajednica, intelektualci svih profila i svih političkih opcija. Ne mislim ni samo na Bošnjake. Uvijek odjeknu glasovi onih kojih se direktno ne tiče. Zar se ova diskriminacija ne tiče svakog poštenog, u ovoj državi i ne samo u njenim granicama? Zar ovo u današnje vrijeme nije presedan, nezamislivi teror?

Mi više nikome ne moramo objašnjavati ime svog jezika i ni od koga ne moramo tražiti pravo na to ime i pravo na njegovo izučavanje. Ipak smo prinuđeni na borbu protiv osporavanja tih prava. Svojevremeno smo morali izboriti konačno pravo na legitimno ime svog jezika. (U tome sam aktivno učestvovala). Ni pojedinačna istupanja nisu zanemariva - i to je dio neke snage i angažovanosti. Ne vidim u vezi s tim ulična okupljanja, „halabuku“ od nekoliko sati povremeno. Mislim na ozbiljan rad, uporan, bez odustajanja.

Treba ići na sve adrese koje dolaze u obzir dok se neka važna vrata ne otvore. Razlog je više nego krupan: našoj djeci u jednom dijelu vlastite domovine osporeno je pravo na ime svog jezika i njegovo izučavanje. Tako je osporeno i cijelom jednom narodu.

Preporod.info: Moglo bi se reći da ste Vi život posvetili jeziku, odgoju i obrazovanju. Šta Vas je godinama motivisalo?

Terzić: Volim da ponavljam misao da je naš jezik naša zvučna domovina. Meni doslovno jeste. Nikad nisam mogla ni željela zamisliti svoj život izvan tog okrilja.

Značajna su mi putovanja i upoznavanja svijeta, ali mi je neophodan povratak domu u domovini. Meni treba moj svijet i u njemu moj jezik na svakom koraku, prisutan na sve načine. Imala sam priliku da u učionici govorim, ilustrujući s bezbroj lijepih primjera, o velikim mogućnostima našeg jezika, o njegovim osobenostima koje smo donekle sačuvali. Nisam nikad odustala da nadgledam svoju jezičku situaciju, nije mi nikad svejedno kako sam nešto rekla ili napisala. Pasionirana sam čitateljica i zavolim, usvajam pisce, u dobroj mjeri po stilu i jeziku. Zahvalna sam Dragom Bogu što živim s tim.

Preporod.info: Dobitnica ste i nagrade „Hasan Kaimija“ za životno djelo. Ovu vrijednu nagradu dobili ste, vjerujem, i zbog Vašeg doprinosa na polju jezičke kulture u Behram-begovoj medresi te u Magazinu „Bosanska Sumejja“. Koliko je važno to njegovanje jezika te izgradnja pojedinaca koji će čuvati i institucija gdje će se čuvati svijest o važnosti jezika?

Terzić: Nagrada „Hasan Kaimija“ važna mi je i draga po svemu: čije ime nosi i šta ona znači, od koga sam je dobila, za šta je sve vezana u mom životu. Sve te godine rada u raznim obrazovnim ustanovama, trud koji je ulagan dobio je i neki naknadni ukupni smisao, vrijednost, a istovremeno me na neki način i obavezao na dalji rad koji nagradom za životno djelo ne mora da stane.

Pojedinci i institucije na koje računamo u vezi s čuvanjem i razvojem svijesti o važnosti jezika u vezi su jedni s drugima. Pojedinci svojim radom u institucijama daju doprinose, i oni čine instituciju važnom jer rade u vezi s njenim ciljevima, a institucije pružaju šansu pojedincima za taj rad i razvoj.

Pošto ste spomenuli Behram-begovu medresu u ovom kontekstu, trebalo bi i ovdje reći da je to izuzetno dobro organizovana i uspješna škola, da se tu i na polju jezičke kulture radi puno u okvirima nastave i vannastavnih aktivnosti, te raznim lijepim i značajnim povodima kojih ima dosta.

Preporod.info: Pošto smo spomenuli „Bosansku Sumejju“, napomenimo da ste tu ostavili neizbrisiv trag. Obilježili ste dvadeset godina rada, a Vi ste i dalje aktivni u Magazinu i dajete svoj doprinos. Kolika je uloga „Bosanske Sumejje“ u njegovanju maternjeg jezika?

Terzić: Od prvog broja, istrajno, u „Bosanskoj Sumejji“ nastojimo čuvati i njegovati bosanski jezik. Stalo nam je, bez pretjerivanja, do svakog slova. Greška koja promakne poslije nam jako smeta. Zadale smo sebi i stalni rad na popularizaciji čitanja, a književnost je umjetnost riječi.

(Preporod.info)