Nema pobjednika osim Boga

Piše: Mustafa Bećirović

Evo nakon heftu dana izašao sam iz samoizolacije u jednu malu kafanicu. Nekako mi ona sklonjena od ostalih, k'o tekija, i iz nje posmatram prolaznike koji mene ne mogu vidjeti.

Još uvijek sam sam u pokušaju da oživim, sa dobrim izgledima, jer uviđam da se svijet kreće. Vidim i da čujem jer do mene dopiru neartikulirani zvuci harmonike u rukama nenaspavanog i neumivenog romskog dječaka kojeg su ranom zorom istresli na radno mjesto njegovi poslodavci. Mogu se kladiti da voze crni mercedes u crnim odijelima, bijelom košuljom s velikom kragnom, debelim zlatnim lancem oko vrata i “Rolex” satom na ruci.

Uči ezan za podne namaz. Iako sam pod abdestom, ništa me ne vuče u džamiju. Više me privlači sofa, kad se sve raziđe. Moći ću u tišini mrviti svoj ego i brisati iz očiju prašinu stoljeća što je poput mećave zamela pogled u daljinu.

Da li je čežnja za sofom potreba za Bogom?

Mogao bih podnijeti Zekeriju, pejgambera Božijeg koji je u hramu tihim glasom dozivao da mu čežnja i želja budu vidljive. Ondje gdje se ispod ispisanog teksta sudbine ispisuje i fusnota. U toj fusnnoti pisalo je da će u staračkim danima dobiti sina Jahju. Da nije kod Merjeme vidio svježu hranu koju niko od ljudi nije donio u Hram, vjerovatno bi se teško dosjetio da je nada zapisana u fusnoti sudbine i da je oživljava čisto srce.

Snaga šejtana je u logici kojom se može opravdati sve što je sa moralnog staništa nelogično.

Eto, otkrivam što sam stanovnik ovog kafanskog kutka. Praznim srce. Poput Arebija, vidim u njemu Kabu i u njoj kumire kojima se klanjam. Vidim u njemu "sveca" kako sa njima pije kahvu i podilazi njihovim grijesima. Vidim kako se oči "svetog" raduju susretu sa svećenicima - slugama političkih i politeističkih panteona. Život mi je borba za vidljivost u bilo kojem hramu. Sve mi je stalo u srce. Nisam znao da je Zemlja najveći hram kipova kojima se klanjamo po cijeli dan, k'o otac Ibrahima pejgambera. On je barem u svom vjerovanju/nevjerovanju bio pošten, nije se pozivao i koristio svog sina da proda više kipova. Evo razmišljam šta je jače u meni: idolatrija ili eho Ibrahimove monoteističke poruke: "Nema pobjednika osim Boga".

Odoh na sofu da budem poražen i oživim.

Ići ću polahko, nogom za nogom, jer ne mogu od rana u boju sa kumirima. Najveći kumir zove se LAT. I ovaj kumir ima tri slova  i zove se LAŽ. Sve dok ne zaboravim i ne uništim ovog kumira, nikad se neću moći sjetiti istine. Moj drugi kumir koji je narastao u mom srcu, uz zidove moje Kabe, nije MENAT. On se kod mene naziva NIFAK i nema značenje dvoličnjaka. On je kao postava na kaputu, suština nevjerovanja, odnosno poricanja. Kada NIFAK uništim sa riječju NAFAKA u značenju i prihvatanju da je sva opskrba od Boga, tada će iz našeg srca nestati panteoni kumira.

Podari mi, Bože, da budem savladan i pobijeđen tvojom Riječju.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.