Bereket je u aktivizmu

Nažalost, depresija, sa svim svojim varijantama i oblicima, je više nego vrlo učestala. Tu tvrdnju ne baziram na statističkim pokazateljima, premda je i oni potvrđuju, nego na bazi ličnog iskustva i razgovora sa ljudima te razgovora sa ljekarima te struke. Ono što je posebno zabrinjavajuće i uveliko alarmantno je činjenica da se sa depresijom sve češće i sve ozbiljnije suočava mlađa populacija, posebice mlađi bračni parovi ali i mladići i djevojke.

Nije mi namjera davati stručnu analizu problema; ne bih to mogao ni kada bih htio. Naprotiv, želja mi je ukazati na određene momente koji bi mogli biti iznimno korisni kako se u konačnici ne bismo našli u redovima koji vode neuropsihijatrima.

Često se u narodu prepričava zgoda sa bivšim naibu-reisom Spahićem koji je jedne prilike upitan od strane jednog našeg povratnika i zabrinutog zemljoradnika zašto mu voće ne rađa. ''Ne čuje ti ezana!'', rekao je hafiz Spahić. E, sad, valjalo bi o ovome porazmisliti. Valjalo bi se zapitati koliko mi danas čujemo ezana. Pri tome, naravno, ne mislim na fizičku dimenziju. Ezan je poziv ka svetosti; otuda se i uči sa visine, sa munare. Ezan je, ujedno, poziv i na pokret, ustajanje, aktivizam. Arapi vole kazati ''Bereket je u pokretu'' (El berekeh fil harekeh). Islam je protiv svakog vida lijenosti i pasivizma i od nas traži da ne sjedimo skrštenih ruku nego da iskoristimo svaku vrstu ukazane pogodnosti: život prije smrti, mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti te bogatstvo prije siromaštva. Dakle, islam od nas traži da se nipošto ne distanciramo od životnih tokova oko nas. Itekako vrijedi razmisliti o predaji u kojoj se spominje da su meleki poslani da unište jedan od ranijih, u grijehu ogrezlih naroda. Kada su zapitali šta da rade sa jednim pobožnim čovjekom rečeno im je da sa uništenjem krenu od njega. Zašto? Zbog njegove pasivnosti i distanciranosti spram nevaljalosti svog naroda.

Zapitajmo se smije li se musliman dovesti u situaciju da mu je dosadno i da ''ubija vrijeme'' kroz kojekakve aktivnosti od kojih niko nema nikakve koristi!

Jasno, islam uvažava činjenicu da je čovjek nepotpuno i nesavršeno biće sa brojnim nedostacima i manjkavostima. Konačno, i Kur'an ga opisuje kao slabića koji se nerijetko povodi za strastima, prohtjevima, porocima i raznim dunjalučkim čarima. Međutim, islam ne bi bio savršen sistem života da i u ovom slučaju ne nudi rješenje, a ono je sažeto u kur'anskim riječima: ''Vi, doista, u Allahovom Poslaniku imate najljepši uzor''.

Gledano iz današnje perspektive, slobodno se može kazati da, ako je iko ikada imao razloga i povoda da se otisne putem depresije, onda je to definitivno on, Allahov Poslanik Muhammed a.s.. Uprkos svemu, nikada nije posustao, pokleknuo niti klonuo duhom. Uvijek je bio vedar, nasmijen i raspoložen za razgovor. Naravno, depresivno je gledati silne orkestrirane napade na njega i njegovu časnu ličnost, kojima i minulih dana svjedočimo. Ipak, ruku na srce, još depresivnije je gledati i čitati kako mnogi muslimani reaguju na takve trendove. Muhammed a.s., se nikada nije branio od uvreda i pogrdnih riječi nasiljem. Siguran sam da to ne bi učinio ni danas. Ipak, mnogi muslimani su spremni danonoćno protestvovati i unedogled dizati svoj glas spram omalovažavanja Poslanika a, kako neko mudro primijeti, džamije na vaktovima zjape prazne ili poluprazne.

Ne čujemo ezana.

A upravo tu je prijeki lijek protiv depresije. Duše su nam gladne i usplahirene a srca nemirna. Ispravljali bismo svjetske probleme i najkrupnija pitanja a na ezan sa naše munare smo gluhi, ne odazivamo mu se. Kur'an časni tražći od nas da spas, snagu i utjehu tražimo u namazu i saburu. Za namaz moramo čuti ezan. Saburati ne znači zabiti glavu u pijesak nego ustati i pokrenuti se. Poslanik a.s., nije dopustio ni slijepcu da izostane iz džemata ako čuje ezan. Njegova radost i snaga bili su upravo u namazu.

Dakle, on se nije začahurio u sebe niti u zidine svoje sobe. Naprotiv, konstantno je bio među ljudima i sa njima razgovarao. Mnogi danas, posebno na Zapadu, razgovaraju uglavnom sa psihijatrima. Mi se još uvijek odupiremo takvom trendu i međusobno razgovaramo, istina sve manje ali razgovaramo.

U slučaju depresivnog poremećaja, musliman je dužan potražiti stručnu pomoć. Ipak, musliman koji čuje ezan, odaziva se u džemat, uči Kur'an i dove, aktivno sudjeluje u životu svoje zajednice i ne dopušta da ga obuzme lijenost i letargija, teško da će se suočiti sa ovom bolešću.

Dakle, izbor je isključivo na nama.