Je li za sve kriva politika
Politika je riječ koja je čini se najviše rabljena u ovom burnom vremenu. Gdje god dođete nekako se nametnu teme koje su vezana za politiku i politički život kod nas, posebno u Bošnjaka. Svi bi donosili svoje sudove, prosuđivali, kritizirali, savjetovali, osuđivali pojedina zbivanja i velikodušno nudili rješenja. I na kraju sve to bude „bukova škola“ koja niti nudi konkretna rješenja niti joj se zna za kraj. Vrlo često odem džematliji na mevlud i zikr, pokušam da u svemu tome nađem duhovnu relaksaciju, ali poslije toga doživim veliko razočaranje i uznemirenost onim što dođe poslije toga. Odmah se krene u politiku i političku svakodnevnicu. Oni malo tanjeg imovinskog stanja počnu kuknjavu, žaleći za minulim vremenima, mada nikada nisu bolje živjeli, žaleći se na politiku koja je za sve kriva, da su oni neko i nešto sve bi to bilo drugačije i ljepše. Oni opet sa debljim džepovima krive politiku jer nisu u stanje da dovoljno plate svoje radnike koji su na minimalcu, da im uplaćuju pedviđene doprinose,da je politika kriva za to što njihovi podređeni crnče od sabaha do jacije i tako to. Nisam samo čuo da krive politiku za to što se vozaju u džipovima od stotinjak hiljada maraka i žive u palačama milionske vrijednosti.
I osuda rakijskog kazana je miješanje u politiku
Prije šest-sedam godina u Preporodu sam napisao jedan članak u kojem sam osudio postavljanje rakijskog kazana nasred gradačačke čaršije u oči samog mubarek mjeseca ramazana, u okviru međunarodnog sajma poljoprivrede i poljoprivrednih proizvoda u Gradačcu. Bila je to svojevrsna „čestitka“ muslimanima Gradačca povodom nastupanja najčasnijeg mjeseca u godini. Nadao sam se da će moje stavove uvažiti svi kojima je stalo do reda i zakona i islamskog ponašanja. Ali i to je kod nekih protumačeno kao miješanje u politiku i da jednom dugogodišnjem imamu nije mjesto da se petlja u tuđi posao jer to je i odluka Rijaseta IZ. Naime, jedan gradačački „sveznalica“ i skorojević mi poče dersiti kako je kazan za rakiju brend Gradačca, kako je Gradačac prepoznatljiv po šljivovici, kako je to urađeno samo radi stranaca i razvoja turizma, da iza toga stoji politika, a moje mjesto kao imama nije u njoj. Moje je da radim ono za što sam plaćen, da obučavam djecu i omladinu islamu, da svoje hutbe prilagođavam vremenu, da svoje hutbe ne bojim političkim bojama i da vodim računa o sebi jer takvo pisanje može imati dalekosežne posljedice. Džaba sam se trudio da mu objasnim da je naš grad poznat po lijepoj i ukusnoj šljivi požegači, koja je skoro izumrla, koje nema nigdje slađe u svijetu, posebno onoj suhoj koja je preko starih dobrih trgovaca dolazila i do samog Beča i da je tamo pakovana kao poseban specijalitet koji je služio za liječenje određenih oboljenja. Džaba sam se trudio da mu objasnim da moj lijepi grad ima svoje druge brendove, svoju kulu Zmaja od Bosne, svoje lijepe i stare džamije, svoja jezera, svoje lijepo uređene plantaže raznovrsnog voća i mnoge druge prirodne ljepote. Džaba je njemu govoriti o bilo čemu. On je zapeo za rakijski kazan i drži se njega kao pijan tarabe. I sve je ostalo na tome da je to miješanje u politiku, a i u slučaju kazana i pečenja rakije nasred gradačačke čaršije upravo je stojala politika. Nažalost kazani i kazandžije rade svoj posao, ne nasred čaršije, ali sigurno na red gradačačkih mahala i sela i svojom rabotom zagađuju okolinu i njenu ljepotu. Nije mi poznato da su inspekcijske službe ikada reagirale, iako su za to imale bezbroj prilika. Valjda, bar se tako čini iza svega stoji politika.
Divlja svinja na političkom zadatku
Možda je i sljedeći slučaj povezan sa politikom. Ovih dana slušam priču jednog mladog kolege koji radi kao imam, hatib i muallim u jednom našem džematu koji je sav bošnjački od pamtivijeka, u kojem se znalo oduvijek za red i islamsko ponašanje, kako je lovačka sekcija iz njegovog džemata u susjednom nam manjem entitetu kupila divlju svinju, hvaleći se kako su za pet minuta sakupili petsto maraka i pustili u šume oko džemata kako bi se razmnožila i kako bi imali šta loviti i provoditi slobodno vrijeme. Svinju su provozali kroz čitavo selo uz zvuke sirena, baš kao da se radi o svatovima i svadbi, a ne o onome što u ovim krajevima predstavlja veliki problem, a i veliku sramotu. Naime, u danima kada sazrijevaju plodovi koji su sa velikom mukom stečeni ova neman koja se razmnožava munjevitom brzinom predstavlja ogroman problem. Za samo jednu noć uništi sav trud i zalaganje. Organizirano se čuvaju polja zasijana krompirom i kukuruzom, ljudi po dva mjeseca spavaju pod vedrim nebom na traktorskim prikolicama kako bi sačuvali ljetinu. Mladi kolega je sa hutbe osudio ovaj događaj kazavši da je to sramota čitavog džemata, da džemat nikada nije stajao iza ovakvih pojava, da oni koji su napravili sve ovo nemaju ni malo stida i srama i da se dobro zapitaju kako će izaći pred dragog Boga kada se budu polagali računi. Svašta je on tu nagovorio i možda jedini osudio. Ostali za sada šute i mudruju. Kada se sve završi oni će vjerovatno donijeti svoj sud.
Poslije ovoga često se zapitam da li će i mog mladog kolegu osuditi za miješanje u politiku pošto divlja svinja slobodno šeta iz jednog u drugi entitet i time povezuje one kojima je do srama i stida stalo kao do lanjskog snijega. Njima je važno da sebi naprave ugođaj i dernek, bio on politički ili neki drugi, bez obzira šta košta. Cijena uopće nije bitna. Bitno je da se nešto dešava. Izgubio sam smisao za svaki komentar. I ne bih dodao ama baš ništa osim one stare bosanske poslovice koja glasi: „Od čega se pamatan stidi budala se time ponosi.“ Da li iza ovakvih pojava stoji politika prosudite sami.
