Duhovna arhitektura čovjeka

Piše: Muhamed Velić

Ovih dana imami sa svojih minbera i muderrisi s ćurseva i drugih mjesta govore o hidžri, naravno, u kontekstu Nove hidžretske godine. Hidžra je zasigurno jedan od najvažnijih događaja u svetoj povijesti islama. Alija Izetbegović u svojoj knjizi "Islam između istoka i zapada" kaže da je Hidžra u povijesti islama ono što je izlazak sunca u prirodi. Nakon 13 godina mekkanske "noći" svanuo je dan u Medini, sunce hidžre je osvijetlilo horizonte.

Poznato je manje-više kako se Hidžra odvijala i nećemo praviti rekonstrukciju samog događaja, ali želimo potcrtati važnost nekih njenih poruka. Hidžra je preseljenje iz mjesta u mjesto, u moralnom smislu, ona znači ostavljanje svega onoga što je Bog zabranio, no, ne treba zaboraviti jednu od najvažnijih poruka da hidžra nije bijeg od stvarnosti i to nije odlazak u izolaciju ili osamu, u šume i planine ili neke pustopoljine, ona je kretanje i hod ka čovjeku. Hidžra je hod ili kretanje čovjeka prema čovjeku, otvorenoga srca.

Još ranije navodio sam neka svoja razmišljanja o tome kako u Medini, post festum, Muhammed, a.s., kao emir grada, uvjetno kazano, kao gradonačelnik, nije naredio da se muhadžirima iz Mekke, koji su ostavili sve svoje materijalno da bi sačuvali sve svoje duhovno, naprave kuće. A kuća je temeljno ljudsko pravo, to stoji u svim poveljama o ljudskim pravima. Je li to Muhammed, a.s., mogao uraditi? Jeste, ali nije. On je u potpunosti iskoristio zatečeno arhitektonsko stanje u Medini, ali je ljude i pomagače iz Medine - ensarije "nagovorio" da svoja srca otvore. I odjednom su medinske kuće imale mnogo više ljudi za sofrom i na konaku, ali im kuće nisu bile tijesne, jer su im srca bila prostrana.

Hidžra nas uči da nije nužno i primarno baviti se arhitekturom prostora već duhovnom arhitekturom čovjeka.

Muhammed, a.s., taj duhovni arhitekta naših duša, u Medini s ljudima, tj. ashabima primarno, ali i drugima, gradi državu - u njoj pravičnost i jednaka prava i šanse za sve, dokaz tome je "Medinska povelja", kao najstariji pisani ustav; taj arhitekta naših duša gradi sistem - u njemu povjerenje, konačno, gradi čovjeka - u njemu vjeru i edeb, tj. odgoj.

Važno je naravno da čovjek ima kuću, kao što sada svi mi, manje-više, imamo svoje kuće i stanove, ali je isto tako važno pa i važnije od toga da čovjek ima dobre odnose sa svojim komšijom, unutar te kuće da ima dobre odnose sa svojom porodicom i konačno sa samim sobom da bude u miru. Zato je hidžra, u svom najboljem značenju, hod i kretanje ka čovjeku, otvorenoga srca.

Hidžra je i poruka džemata, tj. zajedništva. Hidžra nas upućuje na to da naši gradovi u ljetnim danima i uopće gradske ulice ne budu pune usamljenih pojedinaca; da izlozi, prodavnice, ormari i frižideri budu puni, a da ljudi budu prazni itd. Zato hidžra upućuje čovjeka na čovjeka, otvorenoga srca. Hidžra gradi i izgrađuje duhovnu arhitekturu kod čovjeka, da čovjek ne bude duhovna ruina, lišena višeg smisla i razloga.

Jedan od rezultata hidžre je i muhadžirluk, tj. dijaspora. A sada, na samom kraju, nekoliko riječi o našoj dijaspori. Vidjeli ste kako je jedan ovdašnji pseudo čuvar ekološke svijesti kod Bošnjaka, na jedan pompezan i senzacionalan način, kroz primjer i sliku jednog neodgovornog pojedinca, pokušao osramotiti i etiketirati cijelu dijasporu. No, opasno je etiketirati i generalizovati stvari. Mi smo jedno biće i isti smo, a što se tiče konkretno naše dijaspore - ona je drugo krilo pomoću kojeg letimo i opstajemo, jer nema leta samo s jednim krilom. Zato, učimo im dovu da ih Allah nagradi, poživi i čuva i, što je najvažnije, molimo Allaha Svemogućeg da ih pomogne u tome da i svojoj djeci i unučadima uspiju prenijeti i razviti ljubav prema našoj domovini i svijest o njenoj važnosti.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.