Lomače i zastave
Živ čovjek spaljen je na lomači dok je planetarna publika s ogorčenjem i oduševljenjem posmatrala gladijatore i žrtvu. Užas stravične smrti banaliziran je do besmisla. Čovječanstvo je postalo svojevrsni saučesnik u produženom zločinu, kako oni koji su spaljivanje prikazali kao senzaciju jednako tako i oni koji su zgranuti prizorom posmatrali plamenove u kojima se topilo i nestajalo tijelo Muaza el-Kasabeha. Zar je ljudski život srozan do te mjere poniženja da krunsko Božije stvorenje, čovjek, služi kao propagandno sredstvo u industriji smrti i patnje? Sofisticirana medijska obrada ovog ektremističkog rituala, međutim, ne predstavlja samo vrhunac brutalnosti maskiranih vojnika nad zarobljenim pilotom već u isto vrijeme odslikava ogromnu dozu manipuliranja, nedosljednosti i konfuzije kada je posrijedi ovdašnje suočavanje s fenomenom ekstremizma.
Kakav moralni stav zauzeti spram ovog konkretnog zločina, uzevši u obzir i činjenicu da se radi o ratnom zarobljeniku, vojniku, pilotu? Može li se takav čin svireposti i okrutnosti bez presedana, ičim opravdati i racionalizirati? Podupiremo li i odobravamo li ponekad i sami sa svojim afektivnim reakcijama nasilje kao legitiman princip borbe i postizanja zemaljske pravde. Primjerice, na čiju stranu se svrstavamo kada neki vandalski čin bombaškog (samo)ubistva doživljavamo kao obični čin odmazde za sve nepravde koje se muslimanima čine pod plaštom demokratije i borbe protiv terorizma.
Mogla bi se unedogled postavljati slična pitanja čiji je jedini cilj ukazati na zamršeno klupko proturječja kod onih koji deklarativno osuđuju ekstremizam, ali to uvijek čine uz jedno neizostavno ali! Upravo zbog onih koji se (ne)svjesno razmeću s tim kontradiktornim i licemjernim ali, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović u intervjuu za Oslobođenje je rekao: „Mi možemo uporediti, ako hoćemo, zločine koji su pravljeni i nad bosanskohercegovačkim muslimanima – ubijanje naše djece od Škorpiona, koje smo svi vidjeli na onom snimku. Na isti način i ovo je zločin, stradali su nevini ljudi. To treba osuditi bez ikakvog ali. Nema ali kad su zločini u pitanju. To treba osuditi i na to staviti tačku. To je zločin.“
Ekstremizam i terorizam neovisno od ideologije na kojoj se temelji ne može biti legitiman odgovor ni na jednu nepravdu i nasilje. To treba neprestano, bez kolebanja i dvosmislenosti isticati, jer neodređen i nekonzistentan stav spram ekstremizma dovodi nas u realnu opasnost da univerzalne kriterije procjenjivanja dobrog i zlog, dopuštenog i zabranjenog zamijenimo subjektivnim i emotivnim varljivim sudovima. Na to stanje izmanipulirane svijesti snažno nas podsjeća i Kur'an: O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!
Na isti način nužno je jednom zauvijek raščistiti sa zloupotrebom islama i njegovih simbola. Ako se neko djelo, posebno čin ekstremizma i nasilja kosi sa islamskim učenjem, niko nema pravo moralno rehabilitirati nezakonito i nedozvoljeno ponašanje pojedinca ili organizacije koji se u svom djelovanju poziva na vjerske argumete i dokaze. A upravo takve tendencije primjećujemo kod pojedinih tumača islama izvan zvaničnih institucija i organa Islamske zajednice. Kao ilustraciju, navodim mišljenje i odgovor jednog internet-daije na pitanje da li je spaljivanje čovjeka legitiman i šerijatski dozvoljen čin kažnjavanja. „Čin spaljivanja zarobljenog jordanskog pilota, ako ga tretiramo kao vid kažnjavanja, ima osnovu u praksi nekih ashaba i poznat je stav kod islamske uleme. A ako je to odmazda ili ophođenje prema zarobljeniku sa ubistvom kao kaznom, takođe ima uporište u šerijatskim tekstovima. Zbog toga ne treba da izaziva toliku medijsku halabuku kod muslimana, pogotovo izjave tipa: da je islam čist od takvog djela ili da to nema veze sa islamom, jer to nije tačno.“
Navedeni citat vjerna je ilustracija potpuno izokrenute metodologije u stavovima one, nazovi uleme, koja svojim fanatičnim i slatkorječivim vazovima, ali makijavelističkim metodama, islam prikazuje u pogrešnom svijetlu. Predstavljajući se stjegonošama autentičnog islama, takvi prisvajaju islam, zlupotrebljavaju njegove simbole i izlažu muslimane javnom linču i osudi koju ničim nisu zaslužili. Poruke i simboli zastava takve ideologije ističu se na napuštenim kućama. Najlakše ih je eufemistički relativizirati kako je to učinio stanovnik Gornje Maoče izjavom da su to obične krpe. Možda je, i vjerovatno jeste, riječ o podmetnutoj i neukusnoj provokaciji, ali te crne zastave nisu obične krpe i mahanje njima nije nimalo bezazleno. Pod njima se odrubljuju glave i spaljuju ljudi. Njima mašu protagonisti i sljedbenici zastrašujućih fetvi od kojih se ledi krv u žilama i koje, uostalom, nisu primjerene našem vjerodostojnom tumačenju, razumijevanju i življenju islama. Javnost u BiH, hvala Bogu, duboko je svjesna te činjenice. Nije naivna i slijepa da zažmiri pred traumama genocida, nasilja i nepravdi počinjenih nad muslimanima, ali neće i ne smije šutjeti o okrutnim lomačama i crnim zastavama. Onom dijelu naše javnosti koji iz bilo kojeg razloga misli drukčije dužni smo otvoriti oči pred očiglednom istinom. To je težak i bolan proces koji se ne može postići diskriminacijom, raspirivanjem islamofobije, demonstracijom sile, primjenom kontraproduktivnih poteza i mjera koje bi se kao bumerang vratile na svoju početnu adresu. Što duže ljudi žive u zabludama i halucinacijama, potrebno im je i više vremena da progledaju vlastitim očima. I potrebna im je iznimna snaga za vlastito priznanje da su bili prevareni i obmanuti.
Piše: Meho Šljivo
(rijaset.ba)
