Vršnjačko nasilje - Podijeljena odgovornost roditelja i nadležnih institucija

Piše: Nedim Čirić

Nakon objavljivanja snimka stravičnog vršnjačkog nasilja i zlostavljanja koje se prije nekoliko dana dogodilo u dvorištu Osnovne škole u Jajcu, nemoguće je ostati ravnodušan i nijemo posmatrati problem.

Strašno je to što nadležne institucije ne reaguju ili reaguju sa zakašnjenjem na vršnjačko nasilje i zlostavljanje koje je sve prisutnije kao pojava među djecom i mladima u našem društvu. Postavlja se pitanje kako je moguće da prvenstveno roditelji žmire i ništa ne čine da bi se spriječile pojave zlostavljanja i nasilja među djecom i mladima? Da li se roditelji ikada zapitaju gdje su i šta im rade djeca u svoje slobodno vrijeme?

Ovo što se desilo u Jajcu je stvarni pokazatelj u kakvom društvu živimo i koliko su se djeca, ali i roditelji, otuđili jedni od drugih, naročito sa aspekta stvarnih vrijednosti koje mislimo da kao roditelji njegujemo kroz porodični odgoj.

Podstrekavanje na činjenje nasilja, koje se uočava kod sudionika spomenutig događaja, je dovoljno snažan pokazatelj da su ova djeca nasilje prihvatila kao normalan način odnosa prema drugima i da je nasilje nad drugima poželjan put samoostvarenja i dokazivanja vlastitih sposobnosti nadjačavanja snaga u društvu vršnjaka. Uzvici, bodrenje i pomaganje u zlostavljanju i nasilju od onih koji posmatraju, pokazuju istu namjeru kao i kod samog zlostavljača i nasilnika.

Iz ovakvih obrazaca ponašanja, a u odsustvu blagovremenih i koordiniranih reakcija porodice i stručnjaka u oblasti odgoja, ostavlja se prostor za formiranje izuzetno plodnog tla za razvoj delinkvencije, kriminaliteta i zločinstva. Javnost s pravom postavlja pitanje, zašto nadležne institucije ne reagiraju na vrijeme i ne kažnjavaju zlostavljače i nasilnike?!

Međutim, ovakvi slučajevi zlostavljanja i nasilja su pravi pokazatelj koliko su roditelji (porodica) kao primarna instanca, neodgovorni sa aspekta sprečavanja asocijalnih i destruktivnih ponašanja kod djece i mladih, te koliko zaista površno poznaju ponašanja svoje djece.

Ono što je čudno da se u javnosti odogovornost locira na škole, da ne čine dovoljno da spriječe vršnjačko nasilje.

Roditelji maltretiranog djeteta po pravilu optužuju školu za nemar i gotovo u svakom slučaju vršnjačkog nasilja koje se pojavi u medijima, roditelji tvrde da škola ili „nije učinila ništa” ili „nije učinila dovoljno” da se nasilje zaustavi.

Predstavnici škole, sa druge strane, tvrde da su reagovali na pritužbe i slijedili procedure, čineći sve što su mogli da zaustave maltretiranje. Međutim, škole krivimo za nezainteresovanost i nemar prema problemima nasilja, ali zaboravljamo da škole zaista nemaju način da nasilje zaustave. Većina nastavnika uprkos tome što ima dobru volju, želi i nastoji da pomogne, jednostavno nisu u stanju da to učine, jer izostaje koordinirana saradnja porodice i škole.

Ukinuti u potpunosti vršnjačko nasilje je nemoguća misija. Stvoriti društvo u kome je svako fin prema svima ostalima je unaprijed osuđeno na propast. Međutim, ako malo dublje analizirate problem, uočit ćete da su škole zapravo mjesta gdje ima najmanje nasilja, ali se vršnjačko nasilje i zlostavljanje dešava u „vakuum“ prostoru koji se javlja između očekivanja porodice prema školi i očekivanja škole prema porodici.

Dijete je u prosjeku mnogo izloženije nasilju ili preuzima obrasce nasilničkog ponašanja u lokalnoj zajednici u kojoj provodi svoje slobodno vrijeme, koje najčešće roditelji ne kontroliraju.

Ključno je da djeca nauče da ne reaguju na nasilje uznemirenošću, jer je upravo to „nagrada” radi koje nasilnici čine ono što čine. Dakle, problem je u tome što djeca i mladi ne umiju izaći na kraj sa nasiljem.

Mentalitet žrtve je štetan po psihičko zdravlje i osim što osobu stalno čini metom za nasilnike, izaziva depresiju. Jedan od glavnih zadataka roditelja i odraslih jeste da djecu uče kako da reaguju na tuđe maltretiranje. Pogrešna pretpostavka jeste da se nikad nećemo susresti sa nasiljem ili da ćemo izbjeći nasilje. Stvari tako na funkcionišu. Ako je neko žrtva i mora da čeka da neka institucija riješi problem, onda stvarate predispozicije da će takva osoba ostati žrtva do kraja života.

Zbog toga djecu i mlade učite da rješavaju svoje probleme. Trenirajte s djecom kako ostati smiren ili uzbuđivanje kao reakciju na provokativna ponašanja svesti na minimum.

Nije dovoljno samo „ignorisati” nasilnika. Ako ste ljuti, bijesni ili povrijeđeni, to se jednostavno vidi i to ne možete sakriti. Nasilnik će nastaviti da vas zlostavlja. Za siledžiju je vaša negativna reakcija - pobjeda. Ne dajte mu da pobjedi. Ovu strategiju vježbajte kroz igranje uloga i dramatizaciju tipičnih situacija nasilja.

S druge strane, učite djecu da tretiraju siledžije kao i sve svoje drugove. Koliko god ovo zvučalo kao ono što ne treba raditi, to najbolji način da od njih vaša djeca zaista načine ljudima, jer djeca i mladi najbolje uče jedni od drugih. To je istinska primjena načela "tretiraj druge onako kako želiš da tretiraju tebe".

Kada drugi tretiraju vaše dijete kao neprijatelje, itekako je vaše dijete toga svjesno. Ono čega vaše dijete nije svjesno, jeste da istovremeno i vaše dijete takvu osobu tretira kao neprijatelje. Tako se krug neprijateljstva zatvara, i nasilnici nastavljaju sa maltretiranjem. Naučite djecu da promjene pravila igre u svoju korist, da svoje nasilnike zastide, a kasnije možda i pretvore u svoje istinske prijatelje. Jedino tako nasilnici ne pobjeđuju i prinuđeni su da mijenjaju obrsace nasilničkog ponašanja.

Poštovani roditelji i razrednici, razgovarajte sa djecom i mladima. Čovjek može mnogo toga da nauči, ali naučeno time ne postaje znanjem. Jedino vrelo stvarnog znanja jeste unutrašnje poimanje, kontinuirano učenje i istrajnost. Koračanje ka nepoznatim vrhovima pogleda vaše djece nije uvijek lako, nije uvijek jednostavno, zato i pripada rijetkima. Biti roditelj i odgajatelj je najplemenitija čovjekova misija u životu. Istražujte nepoznate vrhove pogleda vaše djece, istražujte njihova mišljenja i shvatanja, istražujte njihove reakcije. Kada pomislite da nemožete dalje, sjetite se da: „...sreća nije odsustvo problema, već naša sposobnost da se s njima suočimo“!

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o