Ramazanski kviz 2021: Sticanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine

^{Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz 2021 - Vjera i domovina, tokom kojeg će do kraja ramazana na našem portalu biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti akaida, bosanskog jezika, ahlaka i historije naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.}

^{Ovo je deseto iz treće serije od deset predavanja, a finalni test za učesnike koji su se za njega kvalificirali bit će održan 12. maja, s početkom u 12.00 sati. Prethodno će finalisti dobiti link za prijavu i pristup testu, te detaljne informacije o načinu i vremenu njegove izrade.}

Sticanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine

(Autor predavanja: Emir Uzunalić, profesor povijesti u Medresi "Osman ef. Redžović" u Visokom)

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine nacionalni je praznik koji se obilježava 1. marta svake godine, a kojim se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine održan je na preporuku Arbitražne komisije Međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi raspadanja bivše SFRJ. Održan je 29. februara i 1. marta 1992.godine, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje, a ujedno je bio i uvod u rat.

Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH donesena je u vrijeme disolucije bivše SFRJ, kad su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost.

Bilo je to vrijeme intezivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništava jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz jugoslovenske krize. Bilo je to vrijeme kad su se ratna dešavanja iz Hrvatske već prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije (JNA) u septembru 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini.

Unutar BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom gradu Den Haagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.

Evropska zajednica je 16. decembra 1991. godine usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom.

Vođena uvjetom Arbitražne komisije, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Skupština SRBiH donijela je o odluku o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ.

Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio današnji haški osuđenik Radovan Karadžić, napustili skupštinsko zasjedanje.

Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, Radovan Karadžić uputio muslimanskom narodu.

„Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu,  ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje“, poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. godine prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti  Republike Bosne i Hercegovine koji je prethodio odluci o referendumu.

Na Karadžićevu izjavu odmah je reagirao Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH.

"Njegov (karadžićev, op.a.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji...  Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana... jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi", istakao je Izetbegović.

Ubrzo poslije ove sjednice uslijedio je referendum gdje su punoljetni građani Socijalističke republike Bosne i Hercegovine glasali  o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na referendumu na kojem je jedino pitanje bilo:Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.

Nezavisnost su snažno podržali uglavnom Bošnjaci i Hrvati, dok je veći broj Srba bojkotirao referendum usljed SDS-ovog poziva da Srbi ne glasaju na referendumu. Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7% glasalo je za nezavisnost, a 0,3% protiv te odluke. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995.godine

Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština Republike Bosne i Hercegovine koji je 28. februara 1995. donio odluku da se 1. mart slavi kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Evropska ekonomska zajednica priznala je ovaj dan kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila, a Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

(Preporod.info)