Ramazanski kviz 2021: Bošnjaci u Prvom svjetskom ratu
Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz 2021 - Vjera i domovina, tokom kojeg će do kraja ramazana na našem portalu biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti akaida, bosanskog jezika, ahlaka i historije naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.
Ovo je sedmo iz treće serije od deset predavanja, a finalni test za učesnike koji su se za njega kvalificirali bit će održan 12. maja, s početkom u 12.00 sati. Prethodno će finalisti dobiti link za prijavu i pristup testu, te detaljne informacije o načinu i vremenu njegove izrade.
Bošnjaci u Prvom svjetskom ratu
(Autor predavanja: Emir Uzunalić, profesor povijesti u Medresi "Osman ef. Redžović" u Visokom)
Nakon što je 1878. godine Bosna i Hercegovina došla pod upravu Austro - Ugarske monarhije, postepeno je formirano 12 streljačkih bataljona, između 1885. i 1892. godine iz kojih su 1. januara 1894. godine nastale četiri pješadijske regimente: Prva bošnjačka regimenta - Sarajevo, Druga bošnjačka regimenta - Banja Luka, Treća bošnjačka regimenta - Tuzla i Četvrta bošnjačka regimenta - Mostar
U periodu od 1914-1918. godine cijeli svijet je bio uvučen u Prvi svjetski rat koji se vodio u Evropi. Afrikanci, Australci, Azijci, Amerikanci u sklopu vojnih jedinica borili su se daleko od svoje domova za interese velikih kolonijalnih carstava.
Takozvanim malim europskim narodima (brojčano) velikih imperija nije bilo puno drukčije od npr. Vijetnamaca, koji su na Solunskom frontu svojim životima branili francuske interese. Stanovnici Bosne i Hercegovine ratovali su u Austrougarskoj vojsci za domovinu i kralja Franju Josipa (poslije Karla). Austrougarska Monarhija je inače bila etnički dosta raznovrsna i nehomogena, i uprava je imala iskustva s raznolikošću, ali su muslimani u okviru Monarhije ipak bili nešto posebno.
Bosanskohercegovačke jedinice su bile raspoređivane na frontovima širom Monarhije. Neke od njih bile su na Galiciji, Soči, Piavi, Karpatima i regionu Alpa.
U ratu su bošnjačke regimente imale napadačku ulogu i smatrale su se jednim od najelitnijih jedinica Austruogarske vojske.
Vojna zakletva Bošnjaka glasila je:
"Zaklinjem se Bogu Svemogućem da ću biti odan Njegovom Veličanstvu caru i kralju Franzu Josephu Prvom i da ću slijediti sva naređenja meni predpostavljenih i viših, čak i u životnoj opasnosti"
Od svih regimenti posebna pažnja se pridaje Drugoj bošnjačkoj regimenti koja je u toku rata dobila 42 zlatne medalje i tako slovila za najodlikovaniju jedinicu u Austrougarskoj vojsci. Zlatna medalja je bila najviše odlikovanje u austrougarskoj vojsci. Odlikovanja i ordenje su inače bili u obliku raznih krstova, dok su odlikovanja dodjeljivana Bošnjacima iz poštovanja prema njima bila posebnog oblika.
Odlazak na bojno polje mnogim Bošnjacima je predstavljao novo iskustvo. Brojni vojnici su bili sa sela i ranije nisu putovali vozom, tako da je vožnja bila znatiželjna. Dolazak u velike gradove poput Beča i Budimpešte je bila fascinantna stvar za Bošnjake sa brda, međutim kada su ugledali liniju na frontu, veoma brzo su shvatili da će se njihovi životi promijeniti nagore.
Boravak u brdima poput Dolomita i Karpata je vojniku značio u neku ruku olakšicu jer su imali dosta drva s kojim su mogli učvrstiti odbranu, što je prosto bilo nemoguće u nepreglednim ravnicama Galicije i Rusije. Tamo su kopali u dubinu, kako bi dobili što bolju zaštitu od artiljerije, a ujedno su tako dobili dobru zaštitu od vjetra. Prirodne neprilike poput poplava, lavina i mraza su odnijele brojne živote. Zbog lavine, gromova i padova sa visine, samo na Soči je u toku rata umrlo 140 pripadnika bh. jedinica.
U podnožju planine Zagreben u Sloveniji postoji ploča na kojoj piše da je na tom mjestu zbog lavine umrlo 27 vojnika regimente BH4. Uniforme su bile na početku dobre i kvalitetne, međutim kako je rat sve duže trajao, tako je i oprema bila sve slabija.
U ofanzivi na Piavi pred kraj rata, Bošnjaci su na sebi imali više zarobljene talijanske robe nego vlastite, a dobro su se najeli tek, kada bi zarobili talijansku kuhinju. Dodatni problem boravka u brdima je bio nedostatak hrane. Vojnici, pogotovo na vrhovima brda, su bili više gladni nego siti. U toku ofanziva njihov je život zavisio od konzervi ili hrane koje su našli u torbama poginulih vojnika.
Logistika je bila od životnog značaja za jedinice u brdima. Radnici su u tom slučaju upotrjebljavali pse i konje za prijevoz. Tu je do izražaja došao strpljivi bosanski brdski konj koji je na linije donosio municiju, hranu i lijekove, a u dolinu odnosio ranjenike. U brdima se puno ginulo zbog artiljerije, zato se uvelo kopanje kaverni i jama, koje su spasile mnoge živote. Bošnjaci su bili veoma hrabri u ratui izuzetno solidarni između sebe.
Bosanskohercegovački pješadijski regiment razlikovao se od svih ostalih jedinica austrougarske vojske po svojoj uniformi. Oficirska uniforma se sastojala od svijetloplavog kaputa sa crvenom kragnom i žutim dugmadima, a od 1894. godine na uniformi se nalazio i broj regimente.
Donji dio se sastojao od svjetloplavih pantalona i plavosivog ogrtača, te se na glavi nalazio "crveni fes sa plavim čuperkom" kao najmarkantniji dio Bošnjačke regimente. Ako oficir ne bi bio Bošnjak onda je na glavi nosio standardnu austrougarsku oficirsku kapu umjesto fesa. Obični vojnici imali su također svijetloplavu uniformu, u donjem djelu su nosili čakšire u obliku širokih pantalona te su na glavi imali crveni fes. 1896. godine napravljena je zanemariva promjena u kojem je plavi čuperak na fesu zamjenjen crnim.
Odlomci iz knjige "Bošnjak", Hans Fritz 1931.godina
„Naši Bošnjaci - priznajem to otvoreno: i danas me guši, teško gutam, a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kad negdje čujem naš stari paradni marš "Bošnjaci dolaze"...Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vijernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije. Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica, veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka. I ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu...I kada se čuje pjesma "Marširala, marširala Prva regimenta"... ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustrašive i ponosne trupe! Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati "svoje" momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima.“
„Bošnjaci su bili pravi vojnici. Car je zapovijedio da se jave u vojsku, krenu na front, i oni su poslušno išli u rat, baš kao u polje. Znali su da je rat, ali su se pomirili s tim da se ne može suprostaviti sudbini. Smatrali su da ako u Knjizi sudbine piše da će neko pasti (poginuti), on će pasti (poginuti), pa makar ga čuvao bilo kakav oklop. A ako nekom piše da će opet svoju Bosnu vidjeti, on će je vidjeti, makar ga kuršumi izrešetali kao sito... "
(Preporod.info)
