Mehmed Đedović: Književnost sam izjednačio sa životom i potpuno sam joj predat

Mehmed Đedović bosanskohercegovački je pisac rođen u Kalesiji. Djela su mu prevedena na nekoliko jezika, a mnogobrojne nagrade dokaz su kvaliteti njegovog rada. Za roman „Legionar“  iz 2015. godine dobio je dvije najznačajnije književne nagrade u našoj zemlji. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN Centra. Sa Đedovićem razgovaramo o književnosti, kulturi čitanja, ali i o njegovom novom romanu „Staza mrkog medvjeda 1463.“.

Razgovarao: Alem Dedić

Preporod.info: Kao jedan od značajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, koliko ste zadovoljni čitalačkom kulturom u našem društvu?

Đedović: Navikavamo se na strašne stvari koje nam tokom godina ispiranja mozga postaju normalne. Jedno nam govore, drugo misle, a treće rade. Očekuju od nas aplauz i slijepu poslušnost i mi im to bez otpora dajemo. To je kultura nečitanja puna diploma, ali bez znanja. Svima odgovaramo nenačitani i (ružno je reći) polupismeni. Samo nas knjiga spasiti može, ponavlja se stotinjak godina, ali mi ne volimo da se družimo s knjigom.

Teško nam je čitati i posmrtnice, pa radije gledamo samo fotografiju umrlog. Čudno je to, jer nas sve upućuje knjizi i nauci; vjera, historija, jezik, tradicija, sve... Da ne bude zabune, uvijek je bio i ostao u najtežim vremenima jedan procenat ljudi koji je čitao. Oni se prepoznaju međusobno, posjećuju knjižare, mijenjaju naslove, razgovaraju o knjigama i čitaju u vrijeme kada se svi žale da nemaju vremena ni za šta. Ali ne treba ni da se zavaravamo. Knjigu i misiju čitanja treba shvatiti vrlo ozbiljno i posvetiti joj se. Ja sam na putu čitaoca čitavog života i ne namjeravam odustati makar znao da je to izgubljena bitka. Zato se usuđujem reći da čitaoce treba odgajati i njegovati, jer što Nedžad Ibrišiović reče, dobar čitalac je rijedak kao i dobar pisac.

Preporod.info: Vaš izvrsni roman „Legionar“ govori, kako to Zlatko Dukić kaže, o nitkovima i dobricama, o uhljupima i časnim ljudima, o onima koji zaboravljaju dobro, pa vraćaju zlo, ali i o onima koji ostaju dobri, ostaju ljudi i poslije svih zala... Međutim, da li nam se ponavlja sudbina Muse Pale, junaka Vašeg romana, da li dobri ljudi plaćaju cijenu svoje dobrote?

Đedović: Trudim se da u svojim knjigama formiram likove, karaktere, nesavršene, sklone greškama, nikako heroje i plastične bezgrešne junake. Naše pamćenje je porculansko, brzo se razbije u komadiće i to više niko ne sakuplja. Dobri ljudi su uvijek plaćali debelu cijenu zato jer su takvi kakvi jesu.

Ali, znate šta, to se ne da promijeniti, mi ne umijemo učiti na vlastitim, a kamoli na tuđim greškama. Teško ćete od nekoga čuti da za sebe kaže da je pogriješio, da je kriv i da nije dobar. Ima neki mehanizam unutar nas koji opravdava i najlošije šta god da urade i pronalazi ubjedljive razloge za zlo koje čini, tako da većina nas misli da smo dobri.

Preporod.info: „Legionar“ je dobio dvije najprestižnije nagrade u našoj zemlji, Nagradu Skender Kulenović i Godišnju nagradu Društva pisaca. Da li su takva priznanja dovoljna ili kao društvo trebamo učiniti više da se cijene oni koji obogaćuju naše kulturno stvaralaštvo?

Đedović: „Legionar“ duboko zalazi u historiju Bosne, ali iz perspektive običnog čovjeka preko čijih leđa su se lomili dogovori velikih i moćnih. Onoga kojeg svi tuku, a svi ga se plaše. Taj roman je nastao iz mnoštva svjedočenja, optužnica, dokumenata... Mislim da je drugačiji od knjiga koje su do tada pisane, jer zašto pisati o nečemu ako je to već neko uradio bolje i temeljitije. Za svaku knjigu se pripremam kao da nikad ništa nisam napisao, krajnje ozbiljno i duboko posvećeno. Književnost sam izjednačio sa životom i potpuno sam joj predat. Još malo pa će trideset godina od objavljivanja moje prve knjige. Dobra priča mi je bila i ostala temelj kvalitetnog književnog teksta.

Sve se nadaš da bi o kvalitetu statusa pisca u Bosni i Hercegovini trebao razmišljati neko drugi i ne dozvoliti da mu ljudi od pera umiru gladni i zaboravljeni, da ne moraju u starosti prodavati svoje knjige po kafanama da bi preživjeli. Nadaš se, a život prolazi... 

Preporod.info: Vaš novi roman „Staza mrkog medvjeda 1463.“ je dobio izuzetno pozitivne komentare. Možete li otkriti šta Vas je motivisalo za pisanje ovog romana?

Đedović: Godinama obilazim skrajnute i zaboravljene kule, tvrđave, zidine koje je rasulo vrijeme. One za koje znaju samo uporni istraživači i historičari. Susjed, Vratar, Perin, Soko, Dobor, Teočak... Trebalo je vremena da među tim pustim zidinama mogu osjetiti kako se odvijao život. Kroz ovu zemlju su marširali osvajači i vojske, Rimljani, Mađari, Kelti, ko sve nije. Nešto su uzeli, nešto ostavili. U prašini tih dalekih godina ostale su sjajne priče i veliki ljudi. Izazov je to za pisca, da zakorači i odatle ispriča priču.

Staza se dugo nije dala. Potrošio sam na nju devet godina života. Kada sam imao skiciranu prvu ruku teksta odahnuo sam.

Historija Bosne je bunar želja za pisca i ja ću te vode, vjerovatno opet piti. Jer čista je i ljekovita...

Preporod.info: Kada i kako će biti organizovane promocije romana obzirom na situaciju, jer veliki je broj onih koji bi prisustvovali njegovoj promociji?

Đedović: Pisci ne idu u penziju i uvijek nešto skiciraju i rade. Siguran sam da će vrijeme pandemije izroditi kvalitetne tekstove, jer život ne smije stati. Dogovori oko promocija su u toku i nakon ramazana bi to trebalo krenuti. Radujem se živom kontaktu sa ljudima, jer to ne može zamijeniti nikakva online promocija.

(Preporod.info)