Ramazanski kviz 2021 - Bošnjačke usmene balade: Hasanaginica, Smrt Omera i Merime i Smrt braće Morića

^{Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz 2021 - Vjera i domovina, tokom kojeg će do kraja ramazana na našem portalu biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti akaida, bosanskog jezika, ahlaka i historije naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.}

^{Ovo je prvo iz treće serije od deset predavanja, a finalni test za učesnike koji su se za njega kvalificirali bit će održan 12. maja nakon podne namaza namaza. Tada će biti objavljen link za prijavu i pristup testu. Test će biti dostupan 24 sata od njegove objave. Kliknite ovdje za detaljno uputstvo o načinu realiziranja Ramazanskog kviza.}

Bošnjačke usmene balade: Hasanaginica, Smrt Omera i Merime i Smrt braće Morića

(Autor predavanja: Mirzet Hamzić, profesor bosanskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu)

Pjesma označena kao balada ukorijenjena je u usmenoj književnosti Bošnjaka već stoljećima. Na čudesan način upravo je bošnjačka pjesma tragične intoniranosti ili "susreta sa smrću", kako bi se najsažetije mogla odrediti balada, učinila da se prije više od dva stoljeća skrene pažnja ondašnje evropske književne i kulturne javnosti na usmeno pjesništvo i položaj malih naroda koji su nastanjivali središnji prostor Balkanskog poluotoka.

Pjesma o plemenitoj Hasanaginoj ljubi (Hasanaginica) vjerovatno jeste najljepša, sigurno je najpoznatija, ali nikako nije usamljena u bošnjačkoj usmenoj književnosti ili još bliže u njezinom baladnom toku, s obzirom na visoku pjesničku vrijednost. Ravnopravno uz ovu baladu može stati niz pjesničkih uobličenja tema: smrću rastavljenih dragih, zlosretne nevjeste, pogibije sarajevskih janičarskih prvaka Morića, junačke smrti Hifzi-bega Đumišića, stradanja nedužno osuđenog Ibrahim-bega i drugih.

Novija bavljenja bošnjačkim baladnim pjesništvom proširila su naša znanja o njegovom, uistinu opsežnom tematskom rasponu, s jedne strane, te o znatno većem broju upečatljivih pojedinačnih uobličenja određenih tema, nego što se do sada smatralo, s druge strane.

Hasanaginica Hasan, turski zapovjednik, teško je ranjen u boju i ne može se vratiti u dvor. Na bojištu ga pohode mati i sestra, a njegova ljuba - zadržana stidom koji se nama čini čudnim - nema smjelosti da ga obiđe. Hasan tu stidljivost shvati kao znak nenaklonjenosti, rasrdi se na ljubu i u prvom nastupu ljutnje posla joj otpusno pismo. S najgorčim jadom u srcu, zaljubljena se žena prepusti da je odvedu daleko od petero nejakih stvorenja, pogotovu od najmlađeg čeda koje je još bilo u bešici.

Čim se vratila u očinsku kuću, zaprosiše je najveća gospoda iz okolice. Pintorović beg, njezin brat, ugovori je za imotskog kadiju (sudiju), ne osvrćući se na preklinjanja ojađene mlade žene, koja savršenom ljubavlju voli izgubljenog muža i svoju dječicu. Na putu za Imotski svatovi moraju proći ispred dvora plahovitoga Hasana, koji se, prebolivši rane, vratio, gorko se kajući što je otjerao ljubu. Dobro poznavajući njezino srce, šalje joj u susret dva sina, a ona ih daruje miloštama što ih je već bila pripremila. Hasan se oglasi i zovne ih u dvor, tužeći se kako je njihova mati neumoljiva srca. Ovaj prijekor, rastanak s djecom, gubitak muža koji ju je na svoj opori način ljubio koliko i ona njega, izazovu tako snažan preokret u duši mlade žene, te ona odjednom padne mrtva, ne izustivši ni riječi.

(Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Venecija 1774.)

Smrt Omera i Merime Omer, momče iz bogate porodice i Merima, djevojče iz manje bogate porodice, roda plemenitog zavoljeli su jedno drugo velikom i iskrenom ljubavlju uprkos mržnji koja je dugo vremena postojala između njihovih porodica. Ta nerazumna i nepotrebna mržnja koja je korijene vukla iz prošlosti, nametnula je granice istinskoj, nježnoj i čistoj ljubavi ovo dvoje mladih ljudi, stala na njen put i donijela im golemu nesreću.

Volio je Omer Merimu svim srcem, ali nije uspio da se izbori za svoju ljubav, jer je živio u vremenu u kome su porodična tradicija i riječ roditelja bili jači od svega. Nemoćan da se suprotstavi svojoj majci i njenoj odluci da ga oženi djevojkom koju ne voli, tužan i duboko očajan zbog rastanka sa svojom voljenom Merimom, ovaj nesrećni mladić je umjesto života izabrao smrt. Dok su drugi čekali svadbu i veselje on je sa ogromnim bolom i žalom u srcu čekao da smrt dođe po njega, jer mu je život bez voljene osobe bio besmislen. I smrt došla je. Omer je umro, mlad i nevin u trenutku kad mu nije bilo vrijeme za umiranje, samo zato što nije mogao da se odupre drugima i pobijedi svoju zlu sudbinu.

Iako nije bila u Omerovoj blizini Merima je osjećala njegovu tugu i njegov jad. Njihove misli su bile povezane, a srca su im kucala kao jedno. Puna ljubavi za svog dragog predosjetila je njegovu smrt. Osjetivši da Omera više nema, srce joj nije izdržalo i od tuge je prepuklo. Njezina ljubav, tuga i očaj bili su toliko veliki da nije mogla prežaliti smrt svog voljenog. Pridružila mu se na njegovom putu ka drugom svijetu, u kome će vječno ostati mladi i zaljubljeni, zauvijek jedno pored drugog.

Smrt Braće Morića Sredinom 18. stoljeća su u Sarajevu živjela dva brata, bogata trgovca: Hadži Mehmed-aga zvani Pašo i Ibrahim-aga Morić, od oca Mustafa-age, koji bijaše jenjičar sa titulom serdengečdije (jurišnika), i majke Amine. Vrijeme je to nakon boja pod Banjalukom, kada su Bošnjaci bez pomoći Carigrada pobijedili nadmoćniju austrijsku vojsku, za šta su od Porte „nagrađeni“ novim nametima. Braća su se pobunila i stigla je naredba o njihovm kažnjavanju: Ferman dođe iz Stambola / Bujruntija iz Travnika, / Baš u šeher-Sarajevo, / A na ruke Dizdar-agi, / Da hvataju dva Morića / Dva Morića, dva pašića, / Morić Ibru, Morić Pašu; / Da hvataju, da ih vežu, / Da ih vežu i osude.

Njihovo hapšenje teško je palo njihovoj majci koja sve pokušava da ih spasi: Kad to čula stara majka, / Sve je, jadna, pobacala / Po avliji, po kaldrmi – / Oklagiju prelomila, / Zlatan ibrik ulupila, / Pa poletje iz avlije, / Bosonoga, gologlava, / Figanj čini, kose čupa, / Vas Hat-mejdan rasplakala.

Ona moli upravitelja tvrđave da joj pusti makar jednog sina: Bogom brate Dizdar-aga / Pusti meni jednog sina, / Pusti meni jali Ibru, / Jali Ibru, jali Pašu / ... / Samo jednog daj mi sina!

Dizdara-aga obećava da će pustiti oba njena sina: Vrat’ se natrag, stara majko, / Pustiću ti oba sina, / Oba sina bez dinara.

Dizdar-aga nije održao riječ nego je oba brata pogubio: Kad je bilo po akšamu, / Progovara Dizdar-aga: / Izvedite dva Morića, / Donesite svilen gajtan! / ... / Udaviše dva Morića, / Pred kapiju izbaciše / I dva topa opališe.

Kada je saznala za njihovu smrt majčino srce nije izdržalo: Kad to vidje stara majka, / Od jada joj srce puklo.

Ovaj tužni događaj opjevan je u narodu i tako je do nas došla balada Smrt braće Morića.

(Preporod.info)