Ramazanski kviz 2021 - Pokret za autonomiju BiH, Husein-kapetan Gradaščević

^{Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz 2021 - Vjera i domovina, tokom kojeg će do kraja ramazana na našem portalu biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti akaida, bosanskog jezika, ahlaka i historije naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.}

^{Ovo je deseto iz druge serije od deset predavanja, a naredni test za učesnike koji su se za njega kvalificirali bit će održan 2. maja nakon ikindije namaza. Tada će biti objavljen link za prijavu i pristup testu. Test će biti dostupan 24 sata od njegove objave. Kliknite ovdje za detaljno uputstvo o načinu realiziranja Ramazanskog kviza.}

Pokret za autonomiju BiH, Husein-kapetan Gradaščević

(Autor predavanja: Emir Uzunalić, profesor povijesti u Medresi "Osman ef. Redžović" u Visokom)

Husein-kapetan Gradaščević (1802– 1834), poznatiji kao Zmaj od Bosne, bio je vojskovođa u službi Osmanlijskog Carstva, a kasnije bosanski kapetan koji se borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom Carstvu. Rođen je u Gradačcu 1802. godine. Odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim dijelovima Osmanlijskog Carstva.

Kapetanska funkcija u Bosni tokom osmanske vladavine  bila je nasljedna, a kapetani su upravljali svojim kapetanijama kao neprikosnoveni vladari i polahko su  izrastali u političku snagu. Vrlo često nisu vodili računa o vezirskim naredbama i volji Carigrada već štitili vlastite interese, nerijetko ratujući između sebe.

Takve okolnosti održale su se sve do politike reformi Osmanskog Carstva, koje su počeli provoditi sultani Selim III i naročito Mahmud II. Osmanski sultan Mahmud II ( vladanje  1808-1839) je uporedo s ukidanjem janjičara krenuo jačati centralnu vlast i ograničavati samovolju ajana i kapetana. Sultan je pokušao mirno privući bosanske kapetane na svoju stranu, predlažući da se njihove kapetanske ovlasti zamijene dužnostima državnih službenika (muteselima) koji bi nastavili upravljati, ali bez mogućnosti nasljeđivanja. Bošnjaci su to odbili, čime je počeo prikriveni sukob bosanskih prvaka sa sultanom koji će s vremenom prerasti u otvoreni rat i na kraju pokret pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića za autonomiju Bosne.

U pružanju otpora sultanovim reformama odlučujući su bili snaga i utjecaj kapetana (i ajana) u Bosni. Bili su nezadovoljni i vezirima koji su sprečavali njihov utjecaj na divanu u Istanbulu. Smatrali su da Bošnjaci imaju pravo na visok stepen autonomije jer su skoro dvije stotine godina sami branili Bosnu. Pored odbijanja da ih imenuje sultan, jer su to bile nasljedne ovlasti, bosanski kapetani su bili protiv davanja ograničene autonomije Kneževini Srbiji, a naročito su bili ogorčeni odredbama Jedrenskog mira između Ruskog i Osmanskog Carstva iz 1829. godine, kad je odlučeno da se šest nahija s desne strane Drine odvoji od Bosne i pripoji Srbiji.

U to vrijeme u Egiptu je borbu za autonomiju počeo Mehmed Ali, a u Skadru na sjeveru Albanije isto je činio Mustafa-paša Skadarski. Samostalnost je već bila postigla Grčka, a u ograničenom obliku i Srbija.

Odlučni da djeluju, bosanski kapetani i ajani su se okupili u Tuzli, u februaru 1831. godine. Na tom sastanku izabran je vođa Pokreta za autonomiju Bosne – najmlađi i najbogatiji bosanski kapetan Husein beg Gradaščević. Njegov izbor nisu podržali ajan gatački Smail-aga Čengić i ajan stolački Ali-aga Rizvanbegović. Njima su se ubrzo pridružili ajan pivsko-nevesinjski Lutfi-beg Redžepašić, ajan trebinjski Hasan-beg Resulbegović te ajan nikšićki Osman-kapetan Mušović. Tako je veći dio Bošnjaka s juga Bosne od početka bio protiv pokreta i Husein-kapetana Gradaščevića kao njegovog vođe.

Već u martu 1831. godine, nakon kraće opsade Travnika, bosanska vojska, na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem, preuzela je vlast u Bosni. Oblik pokrajinske i lokalne vlasti nije bio izmijenjen. Pokret za autonomiju upravljao je gotovo cijelom Bosnom, osim jugom, koji nije pristupio pokretu.

Od početka sukoba Bošnjaci su očekivali da se povežu s pokretom koji je vodio Mustafa-paša Skadarski i zajedno bore protiv sultana. Skadarski vilajet se također protivio reformi Mahmuda II. U želji da se pruži podrška Mustafa-paši Skadarskom, bosanske snage s oko 25.000 vojnika, na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem, krenule su preko Sandžaka prema Kosovu.U pohodu bosanske vojske na Kosovo, Gradaščeviću se pridružio veliki broj Bošnjaka iz Novopazarskog sandžaka (Sjenice, Prijepolja, Pljevalja, Gusinja i Plava). Nažalost, Mustafa-paša nije sačekao bosansku vojsku, nego je samouvjereno s oko 30.000 vojnika stupio u borbu sa sultanovom vojskom i bio poražen.

Nasuprot tome, u tri bitke vođene na području Kosova, bosanska vojska je potpuno potukla osmansku. U povratku, Husein-kapetan Gradaščević je u svim mjestima slavljenički dočekivan kao bosanski heroj, a tom prilikom narod mu je dodijelio nadimak  Zmaj od Bosne. Došavši u Sarajevo, u oktobru 1831. godine, bosanski prvaci proglasili su ga vezirom. U proljeće 1832. godine krenula je kaznena ekspedicija na Bosnu, na čijem je čelu stajao veliki vezir Mahmud Hamid-paša s oko 30.000 vojnika. U nekoliko bitaka sultanova vojska pobijedila je bosansku, a od Pokreta za autonomiju Bosne i njegovog nositelja u međuvremenu su se ogradili Hasan-aga Pećki, Mahmud-beg Tuzlić te mahom pravoslavno i katoličko stanovništvo Bosne, koje je do tada bilo aktivno u Pokretu.

Nakon potpunog poraza, austrijske vlasti su primile Husein-kapetana Gradaščevića i diplomatskim putem uspjele dogovoriti njegovo pomilovanje kod sultana. S porodicom se mogao vratiti na teritoriju Osmanskog Carstva, ali ne i u Bosnu. Bio je smješten u Osijeku, odakle se trudio održavati vezu s knezom Metternichom i svojim pristalicama u Bosni. Ubrzo nakon toga prešao je u Zemun, a potom u Istanbul, u kojem je i umro.

Razlozi zbog kojih je pokret Husein-kapetana Gradaščevića doživio propast su mnogobrojni. Osnovni razlog propasti ovog pokreta je hronična nesloga bošnjačke vlastele i njihova međusobna borba za vlast, koju su Osmanlije vješto koristile.

Drugi i veoma bitan razlog neuspjeha ovog pokreta i pobune je taj što zavjerenici u Bosni, u odnosu na Miloševu Srbiju, nisu imali na međunarodnom planu nikakvih mentora niti moćnih saveznika koji bi ih podržali i izvršili pritisak na sultana u kritičnom trenutku. Bosanske spahije, kao konzervativni muslimani,  nisu ni pokušali potražiti saveznika u kršćanskom okruženju, koje je za njih tada predstavljalo „din dušmana“ sa kojim nema dogovora niti nagodbi!

Osim nešto protivnika sultanovim reformama, u drugim pokrajinama carstva bošnjačke spahije nisu imale ozbiljnog saveznika. Sarajevski istoričar Muhamed Nametak definiše u svom radu  tri osnovna razloga neuspjeha ovog pokreta : “Prvi je nedostatak političkog iskustva kod bosanskih vođa, koji su, nakon početnih pobjeda, stali i prokockali prednost koju su stekli tim pobjedama.

Drugi uzrok je izostanak podrške izvan zemlje, koju su kršćanske zemlje, koje su se borile protiv osmanske vlasti imale, i treće , na kraju, ne treba izostaviti ni činjenicu da je Gradaščević bio izdan od Ali-paše Rizvanbegovića i njegovih saveznika, što znači da su unutarbosanske suprotnosti olakšale posao protivnicima borbe za bosanski suverenitet“.

(Preporod.info)