Ramazanski kviz 2021: Proces širenja islama u Bosni
Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz 2021 - Vjera i domovina, tokom kojeg će do kraja ramazana na našem portalu biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti akaida, bosanskog jezika, ahlaka i historije naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.
Ovo je osmo iz druge serije od deset predavanja, a naredni test za učesnike koji su se za njega kvalificirali bit će održan 2. maja nakon ikindije namaza. Tada će biti objavljen link za prijavu i pristup testu. Test će biti dostupan 24 sata od njegove objave. Kliknite ovdje za detaljno uputstvo o načinu realiziranja Ramazanskog kviza.
Proces širenja islama u Bosni
(Autor predavanja: Emir Uzunalić, profesor povijesti u Medresi "Osman ef. Redžović" u Visokom)
Islam na prostorima Bosne i Hercegovine hvata korijenje dolaskom Osmanlija u XV vijeku. Kroz Bosnu i Hercegovinu je još od XI vijeka prolazila linija tzv. velike šizme, što je neka vrsta sinonima za granicu između zapadne i istočne crkve odnosno između katoličanstva i pravoslavlja. Slabost obje ove crkve na području njihovog razgraničenja smatra se jednim od uzroka značajnijeg širenja islama na prostorima Bosne. Po nekim teorijama je i treća crkva - Crkva bosanska - odigrala važnu ulogu u ovom procesu.
Iako su se članovi ove srednjovjekovne bosanske crkvene zajednice smatrali kršćanima i nazivali se „krstjani i krstjanke“ u katoličkim i pravoslavnim crkvenim krugovima su važili za heretike i kao takvi su bivali progonjeni. Prelazak bosanskohercegovačkog stanovništva na islam je bio dug proces, koji je trajao par stoljeća, baš kao što je bio slučaj i sa zauzimanjem teritorija srednjovjekovne bosanske države. Islam se u Bosni širio različitim intezitetom, a na to je uticalo više faktora.
U srednjem vijeku čovjek biva rođen, donijet na svijet koji je strukturiran, prožet religijom, koju zastupa jedna jedinospasavajuća crkva. Izvan nje ne samo da nema spasenja, nego nema ni slobodnog izbora. Međutim, proučavajući primarne historijske izvore za proučavanje procesa širenja islama, dakle osmanske katastarske popise, može se zaključiti da se konvertiti u Bosni ponašaju upravo kao “autonomne jedinke”. Ima vrlo mnogo slučajeva da muslimani i nemuslimani, bliži srodnici, žive u istom domu, ili da jedan brat primi islam, a drugi ostane u dotadašnjoj vjeri.
Srednjovjekovna Bosna je, očito, bila nešto osobeno i neda se uklopiti u obrasce kasnosrednjovjekovnih društava jugoistočne Evrope, u kojima je utjecaj crkve i religije uglavnom bio dominantan. U Bosni su vladale specifične vjerske prilike, kako u predosmanskom, tako i u ranom osmanskom periodu, koje su djelomično uvjetovale i samo širenje islama. Jedna od karakteristika historije Bosne i Hercegovine, pored masovnog prelaska na islam, također je i fenomen srednjovjekovne hereze i heretičke Crkve bosanske. Posmatrajući pokušaje objašnjenja uzroka masovnog prelaska na islam od apostolskog vizitatora Petra Masarechija do današnjih dana može se zaključiti da se fenomen širenja islama konstantno povezuje s fenomenom Crkve bosanske
Osmansko carstvo nije imalo generalnu politiku da se pojedinci prisile na prihvatanje islama tako da su vjerske zajednice mogle opstati u okvirima Osmanske države. Razlozi za prelazak na islam bili su raznovrsni. Obično se pretpostavlja da su ljudi prelazili na islam iz ekonomskih razloga. Međutim ekonomska motivacija se ne može ograničiti samo na izbjegavanje plaćanja poreza jer su i muslimani također plaćali poreze, obavljali vojnu službu i plaćali vjerske obaveze kao što je zekat.
Druga grupa razloga za prihvatanje islama obuhvata niz socijalnih razloga. Jedan od njih je mogućnost izgradnje karijere u osmanskoj administraciji ili vojnoj službi. Od sredine XVI stoljeća bilo je potrebno da je čovjek musliman da bi postigao uspješnu karijeru unutar osmanskih državnih i vojnih struktura. Ti novi muslimani obično su dolazili uspostavljenim sistemom devširme, školovani u islamskom duhu i onda ovisno o sposobnosti napredovali u hijerarhiji.
Treći razlog je ropstvo. Kako je Osmansko carstvo u toku ratovanja zarobljavalo mnogo ljudi, oni su pretvarani u robove. Prihvatanjem islama robovi su mogli zatražiti oslobođenje od robskog položaja.
Četvrti razlog prelaska na islam je razvitak gradova za koje je važila institucija muafijet.
Ovom institucijoim gradsko stanovništvo je oslobađano rajinskih obaveza. Da bi se oslobodili ovih obaveza, ljudi su prelazili na islam i nakon toga se useljavali u gradska naselja da bi osigurali svoju egzistenciju.
Pored ovih čisto svjetovnih razloga, koji su svakako utjecali na ljude da pređu na islam. Ne mogu se zanemariti ni duhovni razlozi. Pojedini ljudi su osjetili privlačnu moć islama kao religije i načina život uopće.
Proces prelaska na islam može se pratiti kroz popisne deftere, ali se ne može tačno ustanoviti u kojoj mjeri na islam prelaze pripadnici bogumila, katolika ili pravoslavaca, jer su lična imena slična. Nijedna od tri crkve (Crkva bosanska, pravoslavna, katolička) nije imala svoju samostalnost pa zbog toga u Bosni dolazi do masovnog širenja islama. Izvori pokazuju da je u centralnoj i istočnoj Bosni bio najmasovniji prelazak na islam među pripadnicima Crkve bosanske.
U Sarajevu 1485.godine je u njegovoj okolici, bilo je 33,17% muslimana, te 67,83% kršćana. 1489. godine, u Sarajevu i okolici bilo je 59,92% kršćana, dok je muslimana bilo 40,08%. Prema popisu iz 1516. godine procenat muslimana je znatno porastao, pa je tako u Sarajevu bilo 85,59% muslimana i 14.41% kršćana.
Od 1530. do 1540. broj stanovnika Sarajeva povećao se za oko dvije hiljade, pa je tako u samom gradu živjelo 98,75 muslimana i 2,15% kršćana. U jednom sidžilu iz sredine 16-og stoljeća zapisano je da je na sud došla Marina kćerka Vlajića, kršćanka i izjavila da je njen muž Vuksan umro, a da su poslije njegove smrti njihova djeca Jovana, Ljiljana, Duka i Stojan prešli na islam. Oni su uzeli muslimanska imena pa je tako Jovana dobila ime Aiša, Stojan Husejin, Duka Mustafa, a Ljiljana ime Fatima.
Sam proces prelaska na islam trajao je do polovine XVII stoljeća. Širenjem islama širila se i islamska kultura, prosvjeta i književnost.
(Preporod.info)
