Ramazanski kviz 2021: Musa Ćazim Ćatić - prvi moderni bošnjački pjesnik evropskog tipa

^{Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz 2021 - Vjera i domovina, tokom kojeg će do kraja ramazana na našem portalu biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti akaida, bosanskog jezika, ahlaka i historije naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.}

^{Ovo je sedmo iz druge serije od deset predavanja, a naredni test za učesnike koji su se za njega kvalificirali bit će održan 2. maja nakon ikindije namaza. Tada će biti objavljen link za prijavu i pristup testu. Test će biti dostupan 24 sata od njegove objave. Kliknite ovdje za detaljno uputstvo o načinu realiziranja Ramazanskog kviza.}

Musa Ćazim Ćatić - prvi moderni bošnjački pjesnik evropskog tipa

(Autor predavanja: Mirzet Hamzić, profesor bosanskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu)

Musa Ćazim Ćatić se rodio u Odžaku kod Modriče 1878. godine gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i persijski jezik.

Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada sarađuje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu.

Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Ujevićem i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj gdje umire 1915. godine. Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.

M. Ć. Ćatić je bio pjesnik po vokaciji i emotivnoj strukturi, koji je poetski doživljavao i maštovito sublimirao sve ono sa čim je dolazio u dodir. Ćatiću je poezija bila život, smisao egzistiranja, atmosfera stvarnosti, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh.

Iz njega je izlazio osjećaj tuge, kao naličje osjećanja goleme životne radosti. Tu su počeci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćatić nikad ne odstupa od jedne tradicije islama - najbliže sufizmu. I kad pjeva mehanu, nije daleko od Hafiza. Njegova erotika veže ga uz grupu madrigalista i viteških memestrela koji su oponašanje Hajnea, ovdje oplođena žarom Istoka poema i kasida, dotjerali do stepena savjesti jedne nacionalne škole, koja se postepeno otrcala. Hajne i drugi učitelji oponašali su Istok, domaći oponašatelji Hajnea živjeli su u okviru gdje su istočnu imaginaciju mogli bolje razumjeti; a što je kod drugih bila učenost i izučenost, kod Ćatića je bilo sasvim na vrelu, razumljivo, kod njega je to bilo živo učenje.

Pjesnička tematika Ćatićeva situirana je, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike. Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motiva ponekad se javljala sa osjećanjem izvjesne duhovne nelagodnosti, ponekad opet sublimirana u vidu epikurejsko-hajjamovske vizije grijeha, života i pokajanja. Misticizam, Ćatića ne udaljava od stvarnosti i života – on je unekoliko aktivističke određenosti – taj misticizam koji se oslanja na misticizam i turskih i persijskih pjesnika, gdje mu treba tražiti i izvorišta, ne znači pesimističko bjekstvo duha, ponesenosti, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu oslanja.

M. Ć. Ćatić je počeo u stilu svog prethodnika Bašagića, prigodničarski, standardno, sa konvencionalnim instrumentarijem versifikacija i metrika, ograničenim fondom metafora iz narodne ženske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u nevelikom i nedovoljno razvijenom poetskom naslijeđu, sačinivši jednu malu školu književnih sljedbenika, koja je predstavljala drugu etapu u razvoju bosanskohercegovačke moderne lirike.

U tom smislu Ćatić je, zapravo, započeo onaj put evolutivnog preobražaja koji će kasnije omogućiti poeziju i Hamze Hume i Skendera Kulenovića, poeziju nove generacije bošnjačkih pjesnika u bh poeziji u čijim pjesmama više neće biti te unutarnje napetosti i grčevitog napora da se poetski sažmu i uzajamno prožmu dotad različiti oblici pjesničkog izraza. Jer prve impulse pjesmama Hume i Kulenovića udahnuo je upravo Ćatić, začinjući novi tok u poeziji Bošnjaka, koja će sada privlačiti pažnju ne samo egzotičnošću zavičajne samobitnosti, nego i univerzalnom i sveopćom prihvatljivošću svoga pjesničkog svijeta. Zato nam se čini da su Humo, Dizdar i Kulenović dovršavali pjesmu čiji su se prvi akordi začeli u stihovima Muse Ćazima Ćatića, ispisujući tako ne samo vlastiti svijet, nego i dopisujući pjesnički rukopis Muse Ćazima Ćatića.

Musa Ćazim Ćatić je pjevao o sebi, ženi, prirodi, svijetu – jednom riječju, pjevao je život. A on je za njega značio ljubav, ljubav kao spiritualis, kao mistični put ekstaze i iznesenja, kao božansku ljubav i sl. Ona je u prvom planu, ona je praktično dominantan motiv. Sva druga, tako brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. Ćatić je naspram plača i jecaja postavio “bolnost". Svaki neuspjeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim mirom, za materijalnom sigurnošću, strašno je zabolio M. Ć. Ćatića. Svi njegovi soneti ispjevani nesrećama i porazima, nedosezima ljubavi i nezagrljajem sreće, i svom čistotom doživljaja ispisane su tuge i jadi.

Naporedo sa pjesma u kojima se čulna ljubav slavi bez zazora ili mističke dvosmislenosti, u Ćatićevoj poeziji se javio i čitav niz pjesama u kojima je lirski subjekt izražavao bolno osjećanje pokajanja i obraćanja, tražeći azil u okrilju religijskog autoriteta. U takvim bi se pjesmama opći ton religijske poruke i pouke pretvarao u duboko lični doživljaj nadmoćnosti duhovnog nad prolaznim strastima i zabludama svakodnevice. Pjesma Teubei nesuh po mišljenju A. Isakovića ova pjesma ne spada u krug religiozne poezije: Ona je bolno iskrena i dirljiva čovjekova ispovijest - čovjeku, mada priziva Gospoda; a mogla bi tako pozivati i sotonu i ne biti bogohulna.

(Preporod.info)