Ramazanski kviz 2021: Tevba
Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz 2021 - Vjera i domovina, tokom kojeg će do kraja ramazana na našem portalu biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti akaida, bosanskog jezika, ahlaka i historije naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.
Ovo je prvo iz druge serije od deset predavanja, a naredni test za učesnike koji su se kvalificirali bit će održan 2. maja nakon ikindije namaza. Tada će biti objavljen link za prijavu i pristup testu. Test će biti dostupan 24 sata od njegove objave. Kliknite ovdje za detaljno uputstvo o načinu realiziranja Ramazanskog kviza.
Stvaranje čovjeka
(Autor predavanja: Rifet Šahinović, profesor akaida u medresi "Džemaluddin Čaušević" u Cazinu)
Čovjek nije izgubljen činjenjem grijeha. Grijeh koji čovjek počini može biti posljednji grijeh. Grješnik nije propao, nije u beznadežnoj situaciji. Uzvišeni Allah je prvog čovjeka, Adema, a.s., kada je on učinio grijeh, podučio pokajanju, tevbi, putu povratka u okrilje Božije milosti. Sama riječ tevba u jezičkom smislu /gl. tabe /znači povratiti se.
Tevba je važna na razini ljudske ličnosti. Prema učenjima alima postoji nekoliko vrsta duša: a) racionalna; b) vegetativna; c) animalna; d) melekska. Tevbom čovjek daje primat melekskom dijelu duše nad ostalim dijelovima. U Kur'anu se kaže:
وَمَن لَّمْ يَتُبْ فَأُولَٰئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ ...A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. (49: 11)
S grijehom je teško živjeti svakom savjesnom i svjesnom čovjeku (ima moralni zakon koji ga kori zbog učinjenog grijeha). Otuda tevba predstavlja olakšanje i rasterećenje za samog čovjeka. Samim uvjerenjem da ima Neko ko prima pokajanje rasterećujući ga od briga, on dolazi do spoznaje da sve nije okončano.
Čin griješenja proizlazi iz ljudskog zaborava. Sama riječ insan, koja označava jednu dimenziju čovjeka, dolazi od glagola nesije/zaboraviti. Otuda je insan zaboravko. Adem, a.s., počinio je grijeh kada je zaboravio na Allahove zabrane: Adema smo Mi prije obavezali, pa on zaboravi /fe nesije/ i ne nađosmo kod njega odlučnosti! (Ta-Ha, 115)
Allah je potom Adema podučio putu povratka, tevbi: I Adem primi od Gospodara svoga neke riječi i On mu oprosti /fe tābe 'alejhi/ On doista prašta i samilostan je. (El-Bekare, 37)
Pošto je Adem, a.s., prihvatio Allahovo vođstvo, Allah je prihvatio njegovu tevbu.
Griješenje je svojstveno čovjeku jer uzvišeni Allah je mogao stvoriti ljude koji ne bi griješili. To vidimo iz Poslanikovih riječi: „Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, kada ne biste griješili i kajali se tražeći oprost za učinjene grijehe, Allah bi vas uništio i stvorio bi drugi narod koji će činiti grijehe, zatim moliti Allaha da im oprosti i On bi im opraštao.“ (Muslim)
Sljedeći hadis nam dočarava važnost tevbe: „Svi ljudi su grješnici a najbolji grješnici su oni koji se pokaju.“ (Tirmizi)
Kolika je važnost tevbe i naše nade u Allahovu milost je primjer čovjeka koji je ubio stotinu ljudi. Kada je otišao jednom učenjaku da se posavjetuje s njim o svom halu, ovaj mu saopći da između njegove tevbe i Gospodara ne može niko biti prepreka i da treba da se preseli u drugi grad gdje će sresti iskrene Allahove robove. Poslušao je i krenuo. Na putu ga zadesi smrt. Meleki milosti i meleki kazne su se prepirali oko uzimanja njegove duše. Allah je poslao meleka u ljudskom liku da presudi. Presuda je da se izmjeri udaljenost između dva grada i gdje bude bliže tamo i pripada. Međutim, čovjek je umro na sredini, samo što se prilikom pada nageo na stranu onog mjesta gdje je krenuo, i meleki milosti su ga uzeli sebi.
Ako se ljudi odreknu nevjerstva i ako se okrenu prema uzvišenom Allahu i zamole Ga za oprost, mogu se nadati Njegovoj milosti. Čovjek je slab i često mijenja svoje odluke, ali iskreno kajanje može uvijek da izazove Allahovu milost.
وَإنِّي لَغَفَّارٌ لِمَنْ تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ صَالِحًا ثُمَّ اهْتَدَى.
A Ja doista grijehe praštam onome ko se pokaje, i uzvjeruje, i radi dobra djela, i na Stazi pravoj ustraje. (Ta-Ha, 82)
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا تُوبُوا إِلَى اللَّهِ تَوْبَةً نَّصُوحًا...
O vjernici, pokajte se Allahu pokajanjem iskrenim /tevbeten nesuhan/... (Tahrim, 8)
Značaj ovog općeg poziva na kajanje krije se u činjenicama da je čovjek stvoren slabim (4: 28) niko nije nikada potpuno slobodan od grešaka i iskušenja. Poslanik se kajao stotinu puta na dan.
Poslanik, a.s., dočaravajući važnost tevbe govorio je da se uzvišeni Allah obraduje više tevbi svoga roba nego čovjek koji izgubi svoju jahalicu u pustinji sa vodom i hranom te nakon traženja premoren legne na zemlju iščekujući smrt pa kada se probudi ugleda svoju jahalicu kako stoji pred njim. Taj čovjek je od velike radosti pogriješio prilikom zahvaljivanja, uzvikujući: „Allahu moj, Ti si moj rob a ja sam Tvoj gospodar.“ Naravno, velika je radost ovog čovjeka, a neizmjerljiva Allahova milost i opraštanje za naše tevbe
Tevba u islamu ima svoje specifičnosti:
- tevba je individualni čin svakog pokajanika. Svako čini tevbu za sebe, što isključuje bilo kakvu vrstu posredništva, protivi se teoriji iskupiteljstva koja je prisutna u kršćanskom učenju;
- tevba je čin ibadeta. Tevbom mi priznajemo Allaha, dž.š., za Gospodara jer smo svjesni da jedino On prašta sve grijehe osim širka i prima pokajanje;
- ovdje mislimo na grijehe koje smo počinili prema uzvišenom Allahu. Što se tiče grijeha prema ljudima, tu trebamo tražiti halal. Tuđi hakkovi se ne opraštaju, prema učenju islama, čak ni šehidima;
- tevba se može činiti više puta u životu. Čovjek je slabić, Allah zna njegove slabosti, te voli one koji se kaju;
- iskrena tevba čisti grijehe. Poslanik je ukazivao da iskrena tevba briše grijehe: „Ko se iskreno pokaje i zatraži oprost od grijeha, taj je kao i onaj koji i nema grijeha.“ (Ibn Madže)
Islamski učenjaci su na osnovu izvora islama utvrdili uvjete za primljenu tevbu:
da čovjek prestane činiti određeni grijeh, da se kaje zato što ga je počinio, da odluči da se više nikada neće vratiti tome grijehu, da učini nijjjet (iskrenost u kajanju i činjenje tevbe samo radi Allaha), da tevba uslijedi prije smrtnog časa
وَلَيْسَتِ التَّوْبَةُ لِلَّذِينَ يَعْمَلُونَ السَّيِّئَاتِ حَتَّىٰ إِذَا حَضَرَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ إِنِّي تُبْتُ الْآنَ وَلَا الَّذِينَ يَمُوتُونَ وَهُمْ كُفَّارٌ
Ali nema pokajanja za one koji ružna djela rade, pa kad jednom takvom smrt dođe, on poviče: „Ja se sada kajem!“ Niti ima pokajanja za one koji umru kao nevjernici! (En-Nisa, 18),
ako je određenim grijehom uzurpirano pravo drugog čovjeka, potrebno je da se nadoknadi šteta vlasniku prava.
Imam Dževzi je naveo stvari koje ukazuju da je pokajanje ispravno i prihvaćeno: stanje roba nakon pokajanja bi trebalo biti bolje od stanja prije pokajanja; trebao bi osjećati grižnju savjesti zbog veličine grijeha; trebao bi biti u strahu od Allaha, dž.š., ne bi smio osjećati sigurnost od Njegove odredbe uz prisutnost posebne poniznosti u srcu grješnika;
Istigfar je naše svakodnevno traženje oprosta od našeg Gospodara. Poslanik je učio ovaj istigfar:
(اللهم أنت ربي، لا إله إلا أنت، خلقتني وأنا عبدك، وأنا على عهدك ووعدك ما استطعت، أعوذ بك من شر ما صنعت، أبوء لك بنعمتك عليَّ، وأبوء بذنبي، فاغفر لي، فإنه لا يغفر الذنوب إلا أنت).
Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob, ispunjavam zavjet Tebi koliko mogu, Tebi se utječem od zla koje sam uradio, priznajem Tvoje blagodati prema meni, i Tebi priznajem svoj grijeh, pa mi oprosti, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe!'“
(Preporod.info)
