Ramazanski kviz 2021: Naziv - bosanski jezik - norma i standardizacija
Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz 2021 - Vjera i domovina, tokom kojeg će do kraja ramazana na našem portalu biti objavljivano po jedno predavanje iz oblasti akaida, bosanskog jezika, ahlaka i historije naše jedine domovine Bosne i Hercegovine.
Ovo je sedmo iz serije od deset predavanja, a prvi, odnosno kvalifikacioni test, bit će održan 22. aprila nakon ikindije namaza. Tada će biti objavljen link za prijavu i pristup testu. Test će biti dostupan 24 sata od njegove objave. Kliknite ovdje za detaljno uputstvo o načinu realiziranja Ramazanskog kviza.
Naziv - bosanski jezik - norma i standardizacija
(Autor predavanja: Mirzet Hamzić, profesor bosanskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu)
Bosanski jezik je južnoslavenski standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju koji koriste uglavnom Bošnjaci, ali i značajan broj ostalih osoba bosanskohercegovačkog porijekla. Bosanski je službeni jezik u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori jedan od službenih, a regionalni, odnosno priznati manjinski jezik u Srbiji (Sandžak), Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu.
Pisma bosanskog jezika su latinica i ćirilica, mada se ćirilica sve slabije koristi. Historijska pisma su bosančica i arebica. Nauka koja se bavi bosanskim jezikom naziva se bosnistika.
Bosanski jezik je sistem četiri dijalekta štokavskog narječja: zapadnobosanski, istočnobosanski, istočnohercegovački i zetsko-južnosandžački. Udio govornika bosanskog jezika u ostalim dijalektima štokavskog narječja (npr. novoštokavski ekavski (šumadijsko-vojvođanski) i nenovoštokavski ekavski (kosovsko-resavski) dijalekt) je zanemariv. Zbog procesa jezičke asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjeg rata, gotovo nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinog dijalekta.
Postanak i historijski razvoj standardnog jezika Bošnjaka, uveliko zavisi od imena naroda i kulturnog blaga koje je realizirano na tom jeziku.
Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. stoljeća pišu književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine pisaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela a više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi / Bosnali / Bosnjak / Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su pisali na orijentalnim jezicima nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost.
Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu Skazanie izjavljeno o pismeneh spominje bosanski jezik. Od tada imam kontinuirano spominjanje bosanskog jezika: u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. stoljeća, hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi", Bartol Kašić (Pag 1575 – Rim 1650), rođeni čakavac, Jakov Mikalj (1601–1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. dodaje da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu, dubrovački dramatičar Đono (Junije) Palmotić, hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić, pisac Matija Antun Reljković, Alberto Fortis, Halil Hrle, Prokopije Čokorilo, Mustafa Rakim, Omer Humo...
Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. za srednje škole autora Frane Vuletića prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za škole učenika svih nacionalnosti.
Zemaljska vlada BiH je 04.10.1907. jednom internom naredbom obavijestila sve nadležne organe da se umjesto bosanski jezik ima svuda službeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. Time je zvanično ukinut naziv bosanski jezik. S obzirom na tradiciju, ubrzo je posebnom vladinom odlukom 20.11.1907. dozvoljeno Bošnjacima da u svojim autonomnim ustanovama mogu dalje koristiti naziv bosanski jezik. Poslije 1918. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Jugoslaviji, ta je praksa jednostavno ukinuta i napuštena. Naziv bosanski jezik bio je u praksi prosto isključen i faktički zabranjen sve od 1945. do prvih mjeseci 1991., kada su ga Bošnjaci putem svoje štampe i publicistike spontano vratili u upotrebu, što je već naučno utemeljeno i razriješeno.
Tokom 20. stoljeća bosanski jezik je prošao kroz mnoge mijene, od kojih će biti zabilježene i komentirane samo najvažnije. Prvi, i vjerovatno najvažniji period u formiranju savremenog bosanskog jezika je razdoblje prijelaza 19. u 20. vijek, ili doba tzv. bošnjačke renesanse. Jezik najvažnijih autora tog vremena je, u većini svojih glavnih crta, praktički istovjetan sadašnjem, propisanom u pravopisnim priručnicima, gramatikama i rječnicima Isakovića, Halilovića i Jahića.
Naravno, ovdje valja napomenuti da je taj jezički izraz bio više nezvanično normiran, tj. pokazivao je ujednačenost u praksi, bez pridržavanja strogih definiranja jezičkih savjetnika. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora tog doba kao što su Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić... Drugo razdoblje je doba Kraljevine SHS ili, kasnije, Jugoslavije, kada je vršeno snažno posrbljavanje jezika u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, a u Bosni i Hercegovini posebno. To je bilo najuočljivije na području pisma (ćirilica) i leksika (forsiranje karakteristično srpske terminologije: opština, vazduh, čas). U tim vremenima je bosanski jezik bio između čekića i nakovnja, no, uspio je u djelima većeg broja pisaca sačuvati autentičan izraz (Enver Čolaković, Hasan Kikić, Hamdija Kreševljaković).
Prvi Pravopis bosanskoga jezika objavljen je 1996. godine u izdanju Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod. Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić 2000. godine izdali su Gramatika bosanskoga jezika, te sa nekoliko Rječnika bosanskoga jezika (Jahić, Halilović, Palić, Šehović...) dovršena je njegova standardizacija.
(Preporod.info)
