Kuda ćete, boni, neće ovdje biti rata!

Piše: Osman Halilović

Našu dobru Hasiju sav komšiluk, i staro i mlado, od milja zove Bikica. Dok Božija odredba, sebebom bolesti, nije usporila njene žustre korake, bila je to žena hitra k'o vreteno.

Poslovično vrijedna u svojim domaćinskim poslovima i jedan od onih insana koje je baš svako voli sresti i vidjeti. Česta gostoprimstva kod nje i njenih sinova pamtim po nekoj vanrednoj dobroti i toploj ugodi kojom je Bikica dekorisala taj svoj prostor između četiri kućna zida. Kad pomislim na Bikicu, eto odmah u sjećanje i onog izdašnog mirisa i okusa njenih neponovljivih kulaka, kako Zvorničani nazivaju ono fino jelo što je u Sarajevu poznato kao klepe. Ali, to je već druga tema za neka sretnija vremena.

Hasija Bikica je od svojih rodnih Husina naslijedila i prenijela na potomstvo onu rijetku vrstu plavog oka kroz koje vas gleda vedrina i radost što nepokolebljivo vjeruje u Dobroga Boga. I isto tako vjeruje da su svi ljudi dobri. Tako će naša Bikica ostati upamćena i u našoj memorijskog književnosti. U ratnom dnevniku podrinjskog pisca Azira Šabića ostala je zabilježena i ova scena: nakon što je grad Zvornik 8. aprila 1992. pao pod četničku čizmu, dvije porodice iz Hasijinog sela su natovarile malo zahire na jedan mali kamionet i krenule da preko Crnog Vrha, prije nego put bude blokiran, ujagme stići do Kalesije.

Bikica je, kada su prolazili pokraj njene kuće potrčala za kamionom i dobrodušno dozivala svoje komšije: "Kuda ćete, boni, neće ovdje biti rata!"

Bio je to vapaj žene koja je vjerovala u dobro, a odbijala vjerovati u mogućnosti zla.

Ipak, urođeni strah od aprilskog behara te će godine za Bošnjake biti uvod u ostvarenje najužasnijih kolektivih noćnih mora. Uslijedilo je deset dugih i teških mjeseci opsade i terora. Krajem januara 1993, nakon mjeseci gladi i patnje, Bošnjaka je nestalo iz Hasijinog zavičaja, a Velika Srbija je stavila svoje papke na njenu bašču.

Početkom novog milenijuma desio se fenomen bez presedana: prvi put u našoj nacionalnoj povijesti Bošnjaci su se počeli vraćati na tlo na kojem je nad njima počinjen genocid. Sa elanom kojeg se danas već sjećamo s nostalgijom počela je obnova domova, džamija, puteva i vodovoda. Uporedo s tim obnavljao se život bošnjačke zajednice koja je, tada, u onom zanosu i optimizmu, dobijala jasne konture nacionalno svjesnog, vjerski prosvijećenog i budućnosti posvećenog naroda koji je vjerovao i znao da živi na tlu države Bosne i Hercegovine. I koji je bio korak od toga da nauči da samo cijeđenjem soka vlastitih vrijednosti i potencijala može sačuvati sebe i domovinsko tlu na u kojem živi.

Epskih je razmjera ta neopisana energija koju su očevi i majke, sinovi i kćeri, učitelji i zanatlije, imami i poljoprivrednici, bivši borci i logoraši, rječju, ta raznolika i velika skupina koju smo prepoznavali pod medijskom sintagmom "bošnjački povratnici”, uložili i uvakufili za obnovu i opstanak Bosne na njenim istočnim bedemima u prvoj deceniji ovog stoljeća.

A onda smo počeli svjedočiti procesima koje, u brzopletosti vremena u kojem živimo, još uvijek ne razumijemo dovoljno. Kao što utopljenik ne razumije uzroke i prirodu vira koji ga guta, već samo osjeti njegove zloslutne posljedice. Prvo smo, u populističkim kampanjama lokalnih priučenih stratega pod motom "najvažnija je životna škola" izgubili intelektualce, doktore i predratne uspješne privrednike.

Degradiralo ih se i otjeralo jednog po jednog. Onda je počelo iseljavanje stanovništva. Odlazili su put zemalja Zapadne Evrope bračni parovi sa djecom, mladići i djevojke u potrazi za sigurnošću i boljom nafakom.

Iako je rješavanje osnovnih egzistencijalnih pitanja često shvaćeno kao osnovni uzrok postpovratničkih migracija, iskustva nam ukazuju i na nešto sasvim drugo. Dvoje mojih poznanika iz Zvornika, koji su prije četiri godine emigrirali u Belgiju, ovdje su imali solidno sređen život i na neimaštinu se nikad nisu žalili. On je radio u stabilnoj državnoj ustanovi, a ona se uspješno bavila trgovinom. Kad su nam na polasku pokušavali objasniti svoju odluku da odu, govorili su: "Ništa nama ovdje ne fali, hvala Bogu. Ali, imamo ove dvije djevojčice. Valja njih odvesti na sigurno!"

Ljudska psiha ima granice izdržljivosti. Predsjedavajući Predsjedništva naše države, koji opstaje na emitiranju poruka mržnje prema državi na čijem je čelu, ovih dana je, po ko zna koji put, najavio referendum o statusu bh. entiteta RS. Dodik, doduše, igra dugogodišnju ulogu klovna u cirkuskom skeču zvanom: "Daj mi glasove, produži mi život!". Ali, klovnovi znaju odigrati i najužasnije uloge u hororima.

Ako vam nad glavom stalno visi prijetnja i mogućnost nekog novog genocida, kao što Bošnjacima Bratunca upravo nad glavama visi prijeteća njuška Ratka Mladića, nema se obraza zamjeriti ljudima koji odluče otići. Ne samo zbog diskriminacija, negiranja prava i sistematskog pritiska koji je tiha i neprestana praksa zvanične srpske politike u entitetu već 20 godina.

Protiv toga se Bošnjaci uspješno mogu izboriti vlastitim kapacitetima, što se i pokazalo u periodu od 2000. do 2013. godine. Pogotovo zato što nikoga, a posebno ne srpsku lokalnu politiku, nismo pitali ni kako ćemo se zvati, ni kojim ćemo jezikom govoriti, niti kako ćemo se organizovati. Danas to, izuzimajući dostojanstveni gard koji pokazuju neki ljudi okupljeni oko inicijative Moja adresa Srebrenica, u mnogim drugim sredinama, poglavito u Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu i Milićima, sasvim drugačije izgleda.

Šta su sve uzroci da su Bošnjaci, pored osjećaja sigurnosti i jednakopravnosti, počeli gubiti i osjećaj dostojanstva - tema je koja zahtijeva temeljito, ozbiljno i studiozno preispitivanje. Uglavnom, ogorčenost običnog podrinjskog Bošnjaka, koji je u prethodnim godinama dobro osjetio kako sve velike teme o patriotizmu, povratku kao bedemu Bosne i amanetu očuvanja topraka kaliraju kao potrošna roba na tezgama lokalne političke pijace, porodila je i crnu slutnju da - ako nehat, jednokratni kadrovski profit i švercersko politikanstvo nastave carevati u našoj društvenoj praksi - Bošnjacima slijedi polagano i sigurno odumiranje na ovom dijelu države BiH. 

Alarm koji je 4. marta ove godine oglasio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, a koji je rezultirao potpisivanjem zajedničke Izjave bošnjačkih političkih predstavnika o položaju povratnika u bh. entitetu RS, kao i sadržaj ove izjave, obaveze i naputci koje daje mogao bi, nadamo se, biti pokretač odgovornijeg, požrtvovanijeg i pametnijeg pristupa jačanju položaja Bošnjaka u RS.

Ova inicijativa je, zapravo, samo nastavak kontinuiteta dvodecenijskog rada Islamske zajednice u povratničkim sredinama koja - preko svojih medžlisa, imama i aktivista, danonoćno prisutna u svakoj kući i svakoj bošnjačkoj mahali - po naravi stvari najjasnije detektektuje probleme i predosjeća pukotine na našem nacionalnom tkivu.

Neće, ako Bog da, biti rata! A na nama je da učinimo sve da Bošnjaci ne nestanu sa svojih stoljetnih topraka vlastitom nebrigom i krivicom.

Kao i naša Bikica, i mi vjerujemo u Dragog Boga. A On nas je jasnom Riječju naputio šta treba da činimo. A šta, ni za tri cenzusa, nikako ne bismo smjeli.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.