Kadrovska politika: Mišljenje i regrutiranje

Piše: Dželaludin Hodžić

Ovih dana se vodi žustra rasprava o prijedlogu Naše stranke da za zamjenicu gradonačelnika Sarajeva kandidira Ivanu Marić.

Rasprava je dobila nove dimenzije onog časa kada se pojavio snimak s neke konferencije u Irskoj na kojoj je Ivana Marić konstatirala kako su Bošnjaci svoje etničko ime izmislili ili otkrili (“something new they found out”) tek početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.

Kako to obično biva s raspravama ove vrste, sama suština često biva zamagljena, rasprava ode u potpuno krivom smjeru, a njeni sudionici nerijetko zaborave početne tačke sporenja.

Od toga da li je riječ o dobrom prijedlogu i ozbiljnoj kandidatkinji za naznačenu javnu dužnost rasprava je skrenula u historijske rukavce o Bošnjacima, odnosno, njihovom etničkom imenu. Kada se rasprava razloži i vrati na početne pozicije moguće je formulirati nekoliko vrlo jednostavnih zaključaka.

Najprije, ništa novo nema u tome da u ovoj zemlji postoje ljudi koji negiraju ime Bošnjak.

Još uvijek se javljaju oni glasovi i oni politički stavovi koji su im u desetljećima prije devedesetih branili vlastito opredjeljenje i gurali u neopredijeljene ili, paradokslano, tjerali da etničku pripadnost određuju vjerskim identitetom. Ti glasovi, međutim, ne zaslužuju ozbiljnu pažnju jer su Bošnjaci danas u prilici takva pitanja rješavati u institucionalnom okviru i državnoj aparaturi.

Drugim riječima, jedini relevantan odgovor na to i slična pitanja daje se na popisu stanovništva. To je ono razumijevanje države kao racionalne kategorije na koje ukazuje i dr. Samedin Kadić u sjajnom intervjuu za Preporod. Isto ishodište ima i zagovor profesora Senadina Lavića, koji već godinama insitira na bosanskom diskursu, na onim naglascima koji sada insistiraju na funkcionalnoj, pravnoj državi, kao ključnom pitanju opstojnosti svih nas.

Drugi zaključak, onaj koji u tekućoj raspravi izmiče, tiče se kvalifikacija same kandidatkinje. Onih kvalifikacija koje su je dovele do nominacije. U ovdašnji javni prostor Ivana Marić ušla je diskretno, kao "politička analitičarka". Tako bar glasi osnovni odgovor na pitanje ko je Ivana Marić. Ovo pitanje, naravno, podrazumijeva javnu dimenziju i relevatnost.

Dakle, ko je osoba koja traži podršku za bavljenje općim interesom? Zato je u sintagmi "politički analitičar" sadržan temeljni problem ne samo aktuelne kandidature, nego ukupnog današnjeg razumijevanja i vođenja politike kao angažmana od općeg značaja. To je, drugim riječima, razumijevanje u kojem pred mišljenjem i sadržajem prednost imaju forma i PR agencije, stručnjaci za odnose s javnošću, portparoli i drugi virtuozi fluidnog društva. U vremenu kad niko ne misli nego se povodi, na scenu stupaju analitičari koji objašnjavaju stvarnost. Kada političar ne misli (jer nema iz čega) na scenu stupa PR stručnjak koji može prodati sve.

I u ovom slučaju, riječ je samo o lošem prijedlogu koji, još jednom, ukazuje na kadrovsko siromaštvo političkih stranaka. Isti je to modus operandi.

Niko od njih kadrovsku politiku ne smatra ozbiljnim, strateškim i dugoročnim poslom. U njihovoj vizuri to je tek regrutiranje poslušnika i izvršitelja. Nema tu mjesta za mišljenje koje konstituira političku akciju.

Tako se proces razmišljanja (politika) svodi na potragu za dobrim sredstvima. U tome je osnovni problem, drugo su njegove manifestacije.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o