I u bahila vjere ima
Piše: Mustafa Bećirović
Dok pijemo jutarnju, obrednu kahvu, pita me žena "A kad je ono Lejletu-l-Miradž"?
- Ne znam tačno, znam da je ovih dana. Kontam da nekog nazovem i usput priupitam, al' me stid - odgovorih.
- Ma sramota je, nekako ćemo saznati - reče ona.
One koje bih nazvao i pitao, ako ne bi naglas rekli, vjerovatno bi pomislili "kakav si ti musliman i zar si toliko zabaz'o".
U mom je selu, sjetih se, bila prisutna jedna riječ za one koji se nisu držali seoskog, odnosno, džematskog kalendara u obilježavanju značajnih mubarek dana i noći. Takve su u selu zvali "bahili".
Oni nisu išli na džumu niti na bajram - namaz, te nisu slali djecu u mejtef. Nisu postili, i zbog toga se nisu stidili, mada time nisu prkosili, nisu ismijavali i vrijeđali. Oni su na neki poseban način izkazivali poštovanje prema hodži/imamu.
Takvi kakvi jesu bili, sami svoji, u životu izvan zakona i normi, u grad bi silazili sa crvenim fesom na glavi, obično pazarnim danima kada su se seljani slivali u čaršiju, sa stokom, sirom, mlijekom i kajmakom, jer su ti proizvodi trebali građanima.
Bahil iz mog sela je silazio u grad da bude viđen sa fesom na glavi, posebno u glavnoj mejhani. Nikada mu nisi mogao vidjeti skopčana dugmad na prsima. Morala se vidjeti snaga koja pršti iz njegovih prsa, pa nek se neko usudi mrko pogledati. Vrijeme je to i milicije i pendreka kojima se održavala i čuvala partijska disciplina u narodnim masama. Bahil nije volio miliciju, jer je znao da njom ne upravlja nijedan musliman, ako ih je i bilo, znalo se da su zaduženi za selo u kojem su se rodili, s posebnim zadatkom da prate hodžu.
Bahilu je to jednom dozlogrdilo, spremio se najbolje što je mogao, stavio fes na glavu, svratio do hodže i rekao mu:
"Ako se vratim u sanduku, klanjaj mi dženazu. Onaj najveći komad zemlje dajem u vakuf za školovanje prvog djeteta u medresi iz našeg sela".
Hodža ga nije mogao zaustaviti, jer je znao da mu je krv uzavrela i da je mora pustiti u nekom belaju. Šta god da se dogodi, doći će po njega. Nije se plašio, jer je znao da je označen kao dežurni neprijatelj sistema kad god to bude zatrebalo. Bahil je otišao u glavnu kafanu gdje sjedi milicija čašćena od onih koji su dobro prošli u njihovoj kontroli i sinovi onih koji su klali u narodno-oslobodilačkom ratu. Bahilu su od prve čaše zakrvavile oči. Nije mogao podnijeti koljače muslimanskog življa prerušene u partizane, policijsku narodnu uniformu, predsjednike opštine, direktore.
Izvadio je nož i zabio ga nasred stola pa počeo pjevati: "Milicijo, narodni organi, smiju l' ovdje pjevat muslimani".
Svi su šutili, većina se razbježala. Milicija se uhvatila za pendreke. Bahil je u marici (policijsko auto za transport uhapšenih) plak'o i učio tekbire, i ponavljao: "Islam mi je vjera, Allah mi je Bog, Muhammed Pejgamber. I još da vam kažem, meni je Tito moj hodža."
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o
