Omer Hajjām – pobožni intelektualac (II)

Kada se Hajjāmova slava sadašnjeg trenutka i iskorištavanje života uzmu u razmatranje, u kombinaciji sa svime što je napisao, kao i ono što su njegovi savremenici napisali o njemu, pa čak i počasne titule koje su mu dodijeljene, postaje jasnije da je daleko od toga da je bio hedonista, Hajjām se trudio da pokaže dragocjenost ljudskog života i realnost sadašnjeg trenutka kao vrata Vječnog Carstva, u saglasnosti sa učenjima velikih sufijskih učitelja.

Jedna Hajjāmova rasprava se sastoji od odgovora koje je dao na niz pitanja što mu je uputio Ebu Nasr Nesevī, kadija provincije Fārs, a odnose se na stvaranje svijeta i ljudsku odgovornost prema njihovom Stvoritelju. Činjenica da je ugledni religijski autoritet daleko od Horasana imao potrebu pisati Hajjāmu o takvim stvarima je sama po sebi dokaz Hajjāmovog statusa kao islamskog mislioca u očima njegovih savremenika. Takav zahtjev bi bio nezamisliv da je u to vrijeme Hajjām smatran skeptičkom i hedonističkom figurom kako mnogi moderni ljudi zamišljaju. On je bio duboko poštovan kao islamski učenjak od strane svojih savremenika. (V. opširnije: Seyyed Hossein Nasr,  Islamic Philosophy from its origin to the present: philosophy in the land of prophecy, pp. 165–185.)

Zapečatićemo ovu tradicionalnu sliku sa dva svjedočenja njegovih savremenika koja prenosi Safvet–beg Bašagić. O posljednjim časima njegova života pripovijeda nam Šehrizūrī sljedeće: “Omer je čitao Knjigu liječenja od Ibn Sīnāa. Kod poglavlja Jednina i množina (Bog i svijet) metnuo je zlatnu čačkalicu kao znak, dokle je došao, pomolio se potom Bogu i saopćio zadnje želje svojim ukućanima. Taj dan nije ni jeo ni pio. Svršivši večernji namaz pao je ničice zemlji i prozborio: Bože zaista sam nastojao da Te upoznam koliko sam bio u stanju! Oprosti mi! Moja spoznaja Tebe neka bude moj zagovornik kod Tebe. Kad je to rekao, rastao se s dušom”.

            Pripovijeda pjesnik Nizāmī ‘Arūdī, da je Hajjām deset godina pred smrt, kad je boravio u Belhu, rekao u društvu: “Moj će mezar biti na mjestu koje će stabla dva puta u godini posipati cvijećem”. Kada je spomenuti Nizāmī boravio u Nīšābūru, dvanaest godina poslije njegove smrti, 1135. godine, našao mu je zaista mezar uz jednu bašču, iz koje su preko ograde šeftelije i kruške (to jest, stabla koja cvatu u razno doba godine) pružale grane i posipale ga cvijetom. “Tad sam se – veli Nizāmī – sjetio riječi, koje sam čuo od njega u Belhu, i počeo plakati, jer nisam na zemlji našao čovjeka, koji bi mu bio ravan”.

Za kraj, ukrasimo ovaj kratki osvrt njegovim nabožnim riječima iz jedne rubaije:

O, Ti, Koji svačije tajne misli znadeš,

koji svakom u muci Tvoju pomoć dadeš.

Bože, primi ispriku i pokoru moju,

ako zehru milosti za mene imadeš!