Omer Hajjām – pobožni intelektualac (I)

Započnimo riječima Safvet–beg Bašagića koji o njemu kaže: “Njegov duh probudi u meni neko više čuvstvo, koje ni prije ni poslije nisam osjetio ni prema jednom istočnom pjesniku”, domalo zatim nastavljajući “razvio se u meni neki osobit kult prema Hajjāmu”. Drugdje će da ga oslovi kao “simpatičnog Perzijanca, koji me s dana na dan sve više zadivljuje”.

Slobodni prijevodi Edward Fitzgeralda stvorili su zapadnjačku sliku Hajjāma, a ono na čemu ova izvještačena slika posebno insistira jeste traženje uživanja i neposrednog zadovoljenja čulā. U današnjem zapadnjačkom svijetu, gdje su mnogo više nego u viktorijanskom periodu instant čulna zadovoljenja postala pseudo–religija, još je teže nego u vrijeme Fitzgeralda osloboditi Hajjāma od optužbi za hedonizam. Zanimljivo je napomenuti da je modernizam donio val religijske ravnodušnosti, pa čak i skepticizam među brojnim Irancima. On je također načinio Hajjāma, koji je “upakovan” na Zapadu, kulturnim herojem onih što su postali agnostici i filozofski skeptici. Na primjer, Tekī Irānī, koji je bio intelektualni vođa iranskih komunista u periodu prije Drugog svjetskog rata, bio je mnogo zainteresiran za Hajjāma, ali se zbog svog “naučnog materijalizma” okrenuo proučavanju Hajjāmove matematike, radije nego njegove poezije koja nije u skladu sa komunističkim učenjima. Također, najpoznatiji iranski moderni pisac, Sādik Hidājet, koji je bio agnostik i antireligijski aktivista, učinio je mnogo da se uvede novi skeptički pogled na Hajjāma među moderniziranim Perzijancima do te mjere da su neki greškom mislili o njemu kao osnivaču Hajjām studija u Iranu. U stvari, u modernim vremenima se nijedna osoba u perzijskoj literaturi nije tako često koristila kao Hajjām da bi se prikazao osjećaj pobune protiv Objave, religijska sumnja i sklonost hedonizmu.

            Što se tiče onih koji se oslanjaju isključivo na rubaije, vjerujući da je Hajjām krio svoje skeptičke i hedonističke stavove zbog svrsishodnosti, ne nalazimo nikakve logike u ovom argumentu, osim psihološke potrebe nekih modernih skeptika da pronađu historijske prethodnike i samim time legitimitet za svoje inovacije koje su bazirane na osnovama modernizma. Optužiti Hajjāma za očiglednu hipokriziju dok se od njega pokušava načiniti kulturnog heroja modernih skeptika je po sebi najgora vrsta hipokrizije, jedva dostojna ozbiljnog razmatranja.

            Omer Hajjām, naprimjer, govori o nužnosti poslanstva. Teško se može zamisliti veća razlika između Hajjāma koji govori na ovaj način i moderne verzije njegovog lika baziranoj na slobodnom prijevodu često podmetnutih rubaija, a protumačenih na takav način da bi podržale skeptičke stavove pojedinih modernih čitalaca Hajjāma, i na Istoku i na Zapadu. Interesantno je da Hajjām ide korak dalje od mnogih prethodnih filozofa u korištenju religijskih referenci u svojim filozofskim raspravama, uključujući kur’anske ajete.

            Ono što nam ponajbolje razmagljuje sliku o Hajjāmu jeste njegova klasifikacija znalaca. Nakon teologā, filozofā–mudracā i ismailijā, na red dolaze: “Četvrti, sufije, koji ne traže znanje rasuđivanjem ili diskurzivnim mišljenjem, već pročišćenjem svojega unutarnjeg bića i svojih sklonosti. Oni čiste racionalnu dušu od nečistoća prirode i tjelesne forme dok ne postane čista supstanca. Onda, kada se suoči sa duhovnim svijetom, oblici tog svijeta u njoj postaju istinski odraženi, bez ikakve sumnje ili dvosmislenosti. Ovo je najbolji od svih putova, jer je poznato da Božiji rob nema refleksije bolje od Božanske Prisutnosti i u tom stanju ne postoje između prepreke ili zastori. Čime god da čovjek oskudijeva, tako je uslijed nečistoće njegove prirode. Ako se digne jašmak te pregrada i prepreka bude uklonjena, istina stvarî onakvih kakve jesu će postati očigledna i poznata. Pa Prvak stvorenja (Poslanik Muhammed)—na koga je mir—ukazuje ovo kada kaže: ‘Zaista, u danima tvoje egzistencije, dolaze nadahnuća od Boga. Zar ih ne želiš pratiti?’ Reci misliocima da je za ljubitelje Boga (gnostike) intuicija vodilja, a ne diskurzivno mišljenje”. Ono što je zapanjujuće u ovoj klasifikaciji jeste Hajjāmova odbrana sufija i znanja postignutog kroz unutarnje pročišćenje, koje oni nazivaju “kešf”, kao najsavršenijeg i najvišeg oblika znanja. Ne može se iznijeti sud o Hajjāmu bez obraćanja pune pažnje na ovu klasifikaciju. S obzirom da je spomenuti rad bez sumnje autentičan, a Hajjām nije bio vrsta mislilaca koja bi napisala rad da zadovolji ovu ili onu svjetovnu vlast, ova njegova tvrdnja ne može a da ne potvrdi njegovu posvećenost sufizmu, čak čini mnogo vjerodostojnijim sufijsko tumačenje autentičnih Hajjāmovih stihova