Ferhat-pašina džamija- simbol sudbine bosanskog čovjeka

Svake godine, iznova, s pravom evociramo resentiment na stradanja džamija i drugih vakufskih objekata, koji je bio dio strategije „zatiranja“ Bošnjaka sa ovih prostora… Rušenje bogomolja: džamija, crkava, hagada… dragi Bog definira kao „vrhunac nepravde“, kada pita: „Ima li većeg nasilnika od onog koji sprječava da se Božje ime zaziva u Njegovim kućama, i radi na rušenju istih…“.

Sedmi maj gospodnjega 2001. ljeta. Ponedjeljak. Za Bošnjake banjalučke regije, ali i za /svjesne/ Bošnjake poseban dan, Dan koji se čekao punih osam godina! Na taj dan je zakazan kamen-temeljac za obnovu Ferhadije, Džamije posebnog pijeteta za Bošnjake.

Ti elementi su “zacijelo“ na smrt osudili Murata Badića iz Cazina koji je, od zadobivenih kamenica, poslije preselio na Onaj Svijet. Isti su „krivi“ i za 153 povrijeđenih, te uništenju imovine koja je uslijedila u napadu čopora. Očito da krv “za tren” proradi, jer takav je mentalni sklop ljudi koji mogu i koji su mnogo monstruoznije stvari činili ( u Višegradu, Srebrenici, Prijedoru, Sani mojoj…).

Ferhadija je izgrađena davne 1579. godine. Njezin neimar je nepoznat, ali je poznato da je bio učenik Mimara Sinana. Izgradnju džamije je financirao Ferhat-paša Sokolović. Osim što je bila i ostala personifikacija za Banjaluku, svojom krasotom  reprezentira jedno od najvećih  dostignuća islamske arhitekture u XVI stoljeću.

Svojom duhovnošću skrbila je svoje posjetioce, koje bi osim obnove svoje duhovnosti, iznova fascinirala svojom gracioznošću. Prkosila je Ferhadija navijek, sve do Sedmog maja 1993. godine.  Tog dana su din-dušmani, u jeku brutalnih genocidnih aktivnosti, kao sastavnicom genocida – kulturocidom – uništili Ferhadiju.

Jerbo, nije dovoljno (fizički) likvidirati čovjeka. Za potpuno istrebljenje potrebno je uništiti i sve što se veže za nj’, a duhovnost – kao temeljna komponenta čovjeka – je prva na redu za odstrel. Potom na red dolazi nj’ kulturna baština…

Rušenjem Ferhadije, tog ahtitektonskog  remek -djela, ona postaje simbolom i kraljicom svih džamija u Bosni i Hercegovini. Isto kao što je Srebrenica  svojom krvavom sudbinom postala simbol i paradigma stradanja bosanskog čovjeka.

Osam godina nakon „umora“ nedužne banjalučke ljepotice, Božijom voljom se zvanično obilježio početak radova na ponovnoj izgradnji  Ferhadije. S obzirom da se u izgradnji koristio izvorni materijal, slobodno mogu kazati da je to ona ista – „stara“ Ferhadija. Još ljepša i zanosnija. Pored očaravajuće ljepote i ugode koje „nova“ Ferhadija pruža, duhovne rane će na njoj biti do Dana Uskrsnuća . One će permanentno svjedočiti o pomućenosti Uma, o njegovoj transformaciji iz fitre (zdrave, božanski darovane, čiste prirode) u krvoločni, zločinački Um kojeg su ubice Ferhadije i njenog „ehla“ poprimili.

Uoči tog Sedmog maja, osvanuli su letci koji pozivaju „braću Srbe“: “Sutra će naš grad (ponedjeljak) napasti islamske horde, uz pomoć zločinaca iz Austrougarske i pokušati će opet da posiju sjeme islama u našem gradu.” Imajući u vidu da je prije na par dana u Trebinju, istim povodom, se dogodio incident – na ovaj „junački poziv“, se oglušila policija manjeg bh. entiteta. Ciljano, rekli bi…

Znao je Ivanić, tadašnji Predsjednik vlade, preko svoga kabineta poručiti da “postoje međunarodni i domaći elementi, koji žele prikazati da je RS nestabilna”.

Ti elementi su “zacijelo“ na smrt osudili Murata Badića iz Cazina koji je, od zadobivenih kamenica, poslije preselio na Onaj Svijet. Isti su „krivi“ i za 153 povrijeđenih, te uništenju imovine koja je uslijedila u napadu čopora. Očito da krv “za tren” proradi, jer takav je mentalni sklop ljudi koji mogu i koji su mnogo monstruoznije stvari činili ( u Višegradu, Srebrenici, Prijedoru, Sani mojoj…).

Povijest je učiteljica života, kazali bi ljudi Uma. No, bojim se da je to Učiteljica koja (bar nas) ništa nije podučila.

Živimo u suvremenom dobu čija jedna od temeljnih osobenosti samo/zaborav. Razmatrajući fenomen samo/zaborava iz čisto religijskog ugla, te konzultirajući Sveti Tekst, vidjet ćemo da je samo/zaborav proizvod zaborava Boga: „… i ne budite od onih koji su na Boga zaboravili, pa je On [kao refleksiju] učinio da sami na se zaborave…“.

Promatrajući stanje na etno mikronivou, prethodna Vječna božanska misao zapljuskuje Umove zaboravnih Bošnjana. Iako „zaborav“ je sastavni dio čovjeka (etimološki insan –čovjek znači i „zaboravko“), razina našeg zaborava prelazi tolerantnu crtu ovog fenomena. Zaborav prošlosti se plaća preskupo, krvlju i životima.

***

Pravorijek koji je naveden na početku ove kolumne, treba promatrati i u još jednom kontekstu. Nisu (fizički) rušitelji bogomolja, sami, najveći nasilnici. Pored fizičkih rušitelja bogomolja (što smo svjedočili u proteklom ratu), danas svjedočimo i još jednoj kategoriji rušitelja, a koje Bog dragi spominje na prvom mjestu: oni koji sprječavaju da se Njegovo ime spominje u bogomoljama. Bog dragi je Istina (al-Haqq), i stoga svako izbjegavanje istine, „makar i gorka bila“, predstavlja duhovno rušenje Njegovih bogomolja… Zastupljenost ove pošasti svjedočimo u bogomoljama različitim, od mašrika do magriba…

No, šta su (je) nama džamije(a)? Da li im svjesno dodijeljujemo kulturološko-povijesnu dimenziju? Jer u Moscheeschauungu (džamijopogledu) čini mi se da džamiju više promatramo kroz prizmu svečanih događaja nego na neiscrpni izvor duhovnosti, mjesto našeg mikroarefata (samospoznaje). A ona ima tu namjenu, da kroz samo/spoznaju, spoznamo i Boga Dragog: „Man ‘arafa nafsahu, feqad ‘arafa Rabbehu“ – „Ko spozna sebe – taj je spoznao i Gospodara svog“, veli Dovršitelj Božije Riječi, blagoslovljeni Hval.

Kroz Ferhadiju možemo promatrati bosanskog čovjeka. Od pada do uspona. Sudbina njena je sudbina bosanskog čovjeka. Vukovi u ljudskim kožama su imali namjeru da ih nema ovdje – niti ferhadija niti Bošnjaka. No, čovjek snuje a Bog određuje.

Čudan je i sam bosanski čovjek. Sustav koji mukotrpno gradi, spreman je za čas da uništi. Ova konstatacija širu eksplikaciju bi trebala, ako Bog da, doživjeti u nekoj od narednih kolumni….

Bože, vjere i zdravlja, i slobode!