Mustafa Bećirović: Vakat kad je važno bilo biti referent
Piše: Mustafa Bećirović
Bilo je to u prošlom stoljeću, uoči devedesetih godina. Bio sam postavljen za vjersko-prosvjetnog referenta u Odboru Islamske zajednice, u Žepču. Odmah su mi pri dolasku rekli da mi je u budućem radu najvažnije Željezno Polje koje ima dosta sela i oko pet hiljada stanovnika, ali da se ne iznenadim, rekoše, nit' ćeš vidjeti polja, nit' željeza, već samo brda.
Tu su ti sve muslimani od glave do pete, i malo ko da ne ide u džamiju. "Najpoznatiji, najbolji i najagilniji imam je Ahmed Husičić, rahmetullahi alejhi". Rekoše, i ne slagaše. Još naglasiše da on nije završio medresu već da je učio od svog babe Ibrahima ef., a što se tiče akcija oko pravljenja puteva po selu, ni Tito mu nije bio ravan.
Dođe i taj dan glavnog mevluda u glavnom selu Željeznog Polja, u staroj džamiji Mjestova Ravan, gdje se sjatio sav ibadullah, i staro i mlado, i snahe i kćerke, momci i cure, i djeca.
Kao da mi i sada curi znoj niz leđa od vrućine, i više od straha da će mevlud završiti. Svijet je navalio da čuje novog, centralnog imama, a to sam bio ja sa 26 godina. Da bar imam godina koliko je na tespihu zrna, lakše bi mi bilo stati pred narod.
Kad se sve završilo, kako god da je ispalo, na ručku kod Kvrge, gdje se okupila sva ulema u bijelim ahmedijama, pitam Ahmet efendiju zašto me je predstavio kao referenta i to stalno ponavljao.
On se zahakta, potapša me po ramenima i nastavi: "Slušaj Mustafaaa efendija, za ove ljude što žive po ovim brdima, njih je grad otpisao. Njima je najteže kad moraju sići u njega. Za njih je u gradu najvažniji referent, bez kojeg ne mogu zavrsiti papire, i kad nekog predstavis kao referent, to je vrh".
U tom se javi domaćin pognutih ramena, u maloj kapici na glavi, uze Ahmet efendiji riječ i nastavi:
"Jes', jes', u pravu je naš efendija. Da ti je znati šta je od nas radio jedan referent poslija rata, da Bog dragi sačuva. Komunisti svakom seljaku, im'o - nejmo, rodilo - ne rodilo, bila suša il' ne bila, propisali da moramo tol'ko i tol'ko godišnje predati lana za lanaru u Žepču. Ma mor'o si ga roditi. I to je godinama trajalo, namet na vilajet. I jednog dana iznenada se usred bijela dana naoblači i smrknu k'o noć, zaholuja sa svih strana, udari grad i zagrmlje brate k'o da je nast'o Sudnji čas. Jedan grom udari u lanaru i zapali je. U sekundi je, moj fendija, ona izgorila do temelja. Eh, što nam je tada Bog valj'o, kad ne bi više nikad!", završio je Kvrgo.
Vraćajući se u Žepče, spuštam se niz strme makadamske puteve željeznopoljske.
Sudbina mi je dodijelila Ilhamijin grad i njegovu čaršijsku, Ferhat pašinu džamiju. Ilhamija je bio pjesnik sufija i buntovnik protiv nepravde. Kakav li ću ja ispasti hodeći po njegovim stazama, a babo svaki put kaže: "Čuvaj se, pazi šta govoriš. Vidi kakva su vremena, dvojica bez duše, jedan bez glave".
Sutra je petak, džuma i pazarni dan, neće svi moći stati u džamiju. Valja mi opet pred narod na minber, a u glavi zadržati i rahmetli babu, i rahmetli Ilhamiju.
Ni pomisliti nisam mogao da ću taj lijepi dan završiti susretom s Nedžadom Ibrišimovićem. Moglo bi se nazvati i "susret na sofi".
Krupan, lijep, duga brada, crni šešir i dugi crni kaput. Pisac. Svaki dan zatekli bismo ga poslije ikindije kako sjedi na sofi i šuti. Ni s kim nije razgovarao, samo bi kimnuo glavom da pozdravi i onda bi dugo ostajao tu. To bi trajalo danima. Jednog četvrtka, uoči petka dolazi Nedžad sav u bijelom. Bijelo odijelo, košulja, čarape, pletena kapica, sve bijelo k'o snijeg. Krupnim glasom reče: "Efendija, ja doš'o! Možeš me sad zvati i Dženad Insinbrinović".
O Bože dragi, kako je lijep, k'o da su ga meleki okupali!
U kasnijem druženju i razgovorima mi je rekao da mu se život odvija u smjeni dvije tišine: jedna je velika i jedna mala. U velikoj tišini ne smije se niko nalaziti, ni Nedžad, u njoj može boraviti samo pisac. Nikad nije znao koliko dugo traje i hoće li iz nje izaći živ.
Iz njegove tišine rađali su se romani, a on polahko umirao.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o