Bosna i Hercegovina je dijamant brušen Božijom milošću

Piše: Elvir Musić

Život koji živimo obilna je riznica svakovrsnih ljepota i dobrota, ali i iskušenja koja nas sputavaju da načinimo bitne korake u nastojanju da realiziramo obilne potencijale koje je Uzvišeni, svojom apsolutnom voljom, pohranio u nepregledno prostranstvo naših nutrina.

Živeći život kao veliki dar Milosnog, svakodnevno se suočavamo sa situacijama u kojim možemo činiti dobro ili osjećati srdžbu koja je u stanju nerijetko nas navesti na skretanje s Pravog puta.

I sve je to, zajedno, život.

Veoma zanimljiv život koji nam ne dozvoljava da se uljuljkamo u snove i odvojimo od realnosti. Ono što nas može navesti da se od realnosti distanciramo jeste naviknutost na samu realnost. Ta naviknutost nas u konačnici vodi ka zanemarivanju bitnih detalja i potpunu nespremnost da razmišljamo o promjeni onoga što nas čini indiferentnim prema mogućnostima koja nam se pružaju sa svakim novim danom.

Upravo zbog toga veliki učenjaci savjetuju da se vjernici ne nastanjuju u Mekki, osim ako im taj grad nije dom po rođenju. Savjetuju to, znajući da bi se srca, usljed dužeg boravka pored Časnog Hrama, mogla toliko naviknuti na Ka’bu da bi taj centar duhovnog svijeta počela doživljavati kao običan dio njihove svakodnevice.

Naviknutost je, dakle, veoma opasna stupica u koju upadamo misleći da odvažno koračamo putevima dobra i plemenitosti. Da bismo izbjegli pad u tu stupicu i uspješno savladali iskušenje oličeno u naviknutosti, moramo se ponekada udaljiti od svoga boravišta i procese koji se u njemu odvijaju sagledati sa strane.

Zahvaljujući životnom putu koji me je godinama vodio geografskim prostranstvima daleko od rodne grude, imao sam priliku dugo godina Bosnu i Hercegovinu posmatrati sa strane, u njoj prepoznavati dijamant brušen Božijom milošću i prepoznavati sve one njene posebnosti na koje smo mi naviknuti, a koje joj priznaju i cijene drugi narodi. U islamskom svijetu u kojem sam - živeći s Albancima, Turcima, Arapima i Perzijancima - proveo više od dvadeset godina, shvatio sam da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih svijetlih tačaka kojoj muslimanski narodi, međusobno posvađani i zavađeni po raznim osnovama, priznaju blistavost i posebnost.

Jedna je to od rijetkih zemalja koju poštuju i Arapi, i Perzijanci, i Turci, i Albanci i svi drugi narodi koji su joj čuli ime i za koju znaju da nije dio niti jedne priče u svakodnevnim konfrontacijama koje desetljećima vladaju na Istoku. Poštovanje svih tih naroda me je ovih dana nagnalo da samome sebi postavim slijedeća pitanja: Da li smo mi sami svjesni svoje posebnosti i šta smo učinili da tu posebnost angažiramo na putu rješavanja problema s kojim se suočavamo? Da li smo svjesni koliko vrijedimo i kolika je naša obaveza koja proističe iz te posebnosti? Da li smo kao autohtoni evropski narod svjesni vlastite obaveze prema približavanju islama evropskim narodima?

Mnogo je procesa koje možemo pokrenuti ukoliko sami sebi kvalitetno odgovorimo na postavljena pitanja, a da bismo to učinili, prvo moramo spoznati vlastite potencijale.

I da, postavljena pitanja sam postavio samome sebi, kao individui koja tvori mozaik u ljepoti ove zemlje, svjestan da ćemo se uspjeti spoznati samo ako krenemo od sebe samih i tako osvijetlimo društvo i društvenu zbilju koju živimo.

Moramo se odviknuti naviknutosti da pitanjima proganjamo institucije i organizacije u ovoj državi, bez da sagledamo i vlastitu ulogu i odgovornost u okviru tih institucija i organizacija.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o