Katarze Hrvata u Hercegovini neće biti
Taj sramotni tekst posvećen je čelnicima zloglasne Herceg Bosne: dr. Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, a cijeli proces dokazivanja pravde pred Sudom u Hagu tretira kao potpuno besmislen sudski proces, dok „šestorku“ veliča kao heroje hrvatskog naroda. Sve je to Majić „argumentirao“ stavovima izvjesne Višnje Starešine, koja je između ostalog još 1996. „otkrila“ da se radi o zavjeri protiv Hrvata. „Prema gospođi Starešini, trebalo je u sudsku praksu uvesti tzv. treći oblik udruženoga zločinačkog pothvata i potpuno objektivizirana zapovjedna odgovornost“, navodi don Majić.
A političko službeno Sarajevo koje ovakav stav napada i koje usporedno i na krilima ove optužnice i presude vrši sustavan sudski progon, a time i novi hrvatski izgon, da je poštenja, trebalo bi biti zahvalno Hrvatima, pa onda i političkim i vojnim čelnicima!“
Premda na kraju kolumne ističe „kako uvijek ostajemo predani istini i pravdi prihvatit ćemo svaki sudski pravorijek koji počiva na ovim temeljima i progoni i sankcionira zločin i zločinca pa tko to bio: Hrvat. Srbin, Musliman, Bošnjak, ili pripadnik bilo kojega naroda“, u glavnom dijelu teksta Majić je „haške uznike“ za sva vremena proglasio herojima: „Uoči početka rasprave u drugostupanjskom postupku, na jednoj ogradi u Mostaru osvanula je hrvatska zastava s natpisom. Heroji čekamo vas. Ne znamo tko je zastavu postavio i ove riječi napisao. No u jedno smo uvjereni. Koliko god se haški tužitelji trudili da političko i vojno vođstvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH na ovakav nepravedan — način, u sudskoj praksi bez presedana proglase ratnim zločincima, oni će za svoj narod biti heroji! A političko službeno Sarajevo koje ovakav stav napada i koje usporedno i na krilima ove optužnice i presude vrši sustavan sudski progon, a time i novi hrvatski izgon, da je poštenja, trebalo bi biti zahvalno Hrvatima, pa onda i političkim i vojnim čelnicima!“
Majić je bezočno prešutio svojim čitateljima činjenice o stradanju Bošnjaka Hercegovine od strane HZ – HB i HVO-a koje su već decenijama poznate svakom ko je pokazao imalo interesa da ih sasluša. Prema sumarnim podacima na području Stoca, Čapljine, Mostara uhapšeno je preko 15.000 civila, dok je iz stolačke i čapljinske općine na slobodnu teritoriju protjerano preko 5.000 djece i žena - izvršeno je potpuno etničko čišćenje. Iz dijela grada Mostara, koji je kontrolirao HVO, uz neviđene torture protjerano je 15.000 Bošnjaka a 10.000 ih je potpisalo da se odriču cjelokupne imovine. Od aprila 1993. do aprila 1994. godine, uski dio prostora koga su branile jedinice 4. korpusa Armije RBiH, bio je pod permanentnom blokadom HVO-a, čije jedinice su svakodnevno granatirale i snajperima ubijale civile po ulicama, zabranjivale dopremanje svake humanitarne pomoći civilima, iživljavali se nad njima s ciljem da 4. korpus i stanovništvo dožive potpuni kolaps, da budu primorani na predaju. Opljačkano je 8.000 stanova i privatnih kuća – izgorjelo preko 1.000 u podmetnutom požaru u borbenim dejstvima na liniji razgraničenja, zapaljeno više od 1.100 kuća i stanova sa distance zapaljivom municijom pod kontrolom Armije R BiH. Svoje zločinačke namjere i zločinačka djela HVO politika je ispoljavala i kroz potpuno isključenje električne energije u dijelu Mostara pod kontrolom Armije RBiH, u isto vrijeme zapadni dio grada pod kontrolom HVO-a i po danu, valjda u inat nama, bio je osvjetljen javnom rasvjetom u punom blještavilu reflektora.
Kako to bilježi u knjizi „Mostarsko muftijstvo“ muftija u penziji Seid ef. Smajkić, sve ove navode u potpunosti argumentira Izvještaj komisije za socijalnu zaštitu i humanitarnu pomoć od 21. 6. 1993. za period od 21. 5. do 21. 6. 1993. godine. U tom izvještaju pored ostalog je registrirano: „Čitavi gradski kvartovi su iseljeni, a imovina protjeranih Muslimana organizovano je pljačkana – kolone kamiona stizale su iz zapadne Hercegovine i odvozile imovinu iz kuća i stanova. Sve je to rađeno organizovano i sistematski, mahala po mahala, zgrada po zgrada, i sve pod zaštitom bojovnika HVO i HV...“
Izvještaj tretira i potpuno uništavanje bogate kulturno-historijske baštine u Stocu i Mostaru, kojom su ovi gradovi obilovali. Sve navedene brutalnosti i torture posvjedočili su posmatrači međunarodne zajednice i to ličnim uviđajem na terenu, na temelju čijeg svjedočenja je sačinjen izvještaj Tadeuša Mazovjeckog, specijalnog izvještača generalnog sekretara UN za ljudska prava, koji je objavljen u ovom listu 1. 12. 1993. godine. Don Majić i samoproglašeni nositelji evropskih vrijednosti umjesto veličanja zločina čelnike HZ-HB trebali bi ponovo pročitati taj izvještaj. Možda bi se tada naslućivao put prema katarzi.
