U džihad s knjigom "Islam za neznalice"

Da nisu možda kupili 'Znakove na putu', djelo Sejjida Kutba? Ne, nisu. A da se ne radi možda o "Poruke svijetu: Izjave Osame bin Ladena"? Ne, pogađajte ponovo. Samo trenutak, da nije možda "Kuhar za anarhiste"? Ponovo ste u krivu.

Srawar i Ahmed (obojica su priznali krivicu za djela terorizma) su kupili dvije knjige, i to "Islam for Dummies" (Islam za neznalice) i "Koran for Dummies"(Kur'an za neznalice). Ne treba vam bolji dokaz kako biste poduprli tezu da 1400 godina stara vjera islam ima veoma malo dodirnih tačaka sa modernim džihadističkim pokretom.

Ostrašćeni mladići koji pronalaze sadistički užitak u bombaškim napadima i odsjecanjima glava mogu pokušati opravdati svoje nasilje religijskom retorikom. Prisjetimo se ubica Leeja Rigbija koji su na suđenju uzvikivali 'Allahu ekber!'; prisjetimo se Islamske države čiji su pripadnici odrubili glavu novinaru Jamesu Foleyu kao dio svog 'svetog rata' – međutim, religijski zanos za većinu njih ne predstavlja glavni motiv.

Da li je islam krivac?

Novine The Guardian su 2008. godine došle u posjed povjerljivog izvještaja o radikalizaciji koji je pripremio odsjek za bihevioralne nauke britanske tajne službe MI5. U izvještaju stoji da je „veliki broj ljudi uključenih u terorizam daleko od religijskih fanatika, te da ne praktikuju redovito svoju vjeru. Mnogima od njih nedostaje religijskog znanja i mogu se smatrati početnicima, novajlijama u vjeri.“ Analitičari su zaključili da „kvalitetno uspostavljen religijski identitet štiti pojedince od nasilne radikalizacije“.

Radi dodatnih saznanja, pročitajte knjige forenzičkog psihijatra i bivšeg oficira CIA-e Marca Sagemana; političkog naučnika Roberta Papea; stručnjaka za međunarodne odnose Rika Coolsaeta; eksperta za islam Oliviera Roya; antropologa Scotta Atrana. Svaki od njih je proučavao živote i porijeklo stotina naoružanih i nasilnih džihadista i svi se oni slažu da islam nije krivac za ponašanje tih muškaraca (i da, većinom se radi o muškarcima).

Umjesto vjere, ovi stručnjaci ukazuju na druge faktore koji dovode do radikalizacije: moralni bijes, nezadovoljstvo životom, pritisak okoline, potragu za novim identitetom, osjećajem pripadnosti i svrhom.

Kao što je Atran istakao prilikom svjedočenja u Senatu u martu 2010. godine: „...većinu smrtonosnih terorista u svijetu u tolikoj mjeri ne inspirišu Kur'an niti religijska učenja, koliko se tu radi o uzbudljivom cilju i pozivu na akciju koji obećava slavu i poštovanje u očima prijatelja, a kroz njih, vječnu slavu i spomen u širem svijetu“. On je opisao potencijalne džihadiste kao „osobe kojima je dosadno u životu, nezaposlene, prekvalificirane i nezadovoljne“ mladiće kojima je „džihad idealan poslodavac koji nudi jednake, uzbudljive, veličanstvene i cool šanse“.

Ili kao što je jednom izjavio Chris Morris, scenarista i režiser crne komedije Four Lions (2010.) koja satirično prikazuje neznanje, nesposobnost i čistu banalnost britanskih džihadista: „Terorizam je vezan za ideologiju, ali se tu radi i o slabićima.“ Slabićima, ne mučenicima. Radi se o „patetičnim osobama“, da citiram bivšeg načelnika MI6-a Richarda Dearlovea, a ne o svetim ratnicima.

Vode živote daleko od islama...

Ukoliko želimo da se izborimo s radikalizacijom, potrebno je prvo prestati preuveličavati prijetnju koju predstavljaju ovi mladići. Potrebno im je prestati pružati javni prostor za kojim čeznu, a početi isticati kako mnogi od njih vode živote daleko od islamskih učenja.

Dok je tokom 90-tih godina prošlog stoljeća živio na Filipinima, Khalid Sheikh Mohammed se provozao u helikopteru na kojem se pisalo 'Ja te volim' pokraj zgrade u kojoj je radila njegova djevojka. Radi se o istom čovjeku koji je prema tvrdnjama nadležne američke Komisije opisan kao „ključni strateg“ napada koji su se odigrali 11. septembra 2001. Njegov rođak, Ramzi Yousef, je osuđen na doživotnu kaznu zbog učešća u napadu na Svjetski trgovački centar 1993. godine. Ramzi je takođe imao djevojku, i zajedno s Khalidom Mohammedom često posjećivao oblast s prostitutkama u Manili. Agent FBI-ja koji je proganjao Yousefa je istakao da se pomenuti 'krio iza plašta islama'.

Izvješća svjedoka ukazuju na to da su odgovorni za 11.9. neposredno prije napada posjećivali kafiće i striptiz-klubove u Floridi i Las Vegasu. Španski susjedi Hamida Ahmidana, osuđenog za napade u Madridu 2004., se prisjećaju da se Hamid 'često vozio na motociklu s svojom dugokosom španskom djevojkom, poznatoj po izazovnom oblačenju'.

Religija takođe igra svoju ulogu: pod tim mislimo na izopačenu i ispolitiziranu formu islama koja služi kao 'emocionalno oruđe' (prema Atranovim riječima), sredstvo za artikulisanje bijesa i mobiliziranje masa u većinskom muslimanskom svijetu. Međutim, mišljenje da prijetnja dolazi samo od religijskih praktikanata nas može koštati izgubljenih života.

Praktikovanje vjere ne smije biti shvaćeno kao znak ekstremizma

Bez obzira na ono u šta Daily Mail ili Michael Gove žele da vjerujete, duge brade i široka odjeća nisu uvijek indikatori radikalizacije; ultra-konzervativni ili reakcionarni stavovi se neće automatski pretočiti u djela nasilja. Niti su svi muslimani islamisti, niti su svi islamisti džihadisti, niti su svi džihadisti odani vjeri. Tvrditi suprotno ne samo da nije tačno, već može biti i fatalno.

Razmislimo o sadržaju komedije Four Lions. Omar je fin, glatko obrijan, sasvim moderan vođa bande potencijalnih bombaša samoubica; svom sinu čita Disneyeve priče, s jaranima pjeva „Dancing in the Moonlight“, i poprilično je nezainteresovan za islamsko vjerovanje ili propise. S druge strane, njegov brat Ahmed je religijski fundamentalista, selefija s dugom bradom koji čak izbjegava i kontakt očima s osobama suprotnog spola, ali koji nema vremena niti za nasilje niti džihad. Policija upada u dom miroljubivog Ahmeda, a ne Omara, pružajući tako potonjem priliku da pobjegne i pokrene napad na radnju koja prodaje obuću.

Nazad u stvarnom svijetu, dok potencijalni džihadisti kupuju knjige poput 'Islam za neznalice', dotle bi ministri i šefovi osiguranja trebali naručiti i pogledati film Four Lions. Mogli bi ponešto novo i naučiti.

Biografija autora: Mehdi Hasan (rođen 1979.) je poznati britanski novinar, TV-voditelj i publicista. Kao novinar i književnik, koautor je biografije Eda Milibanda i politički urednik britanskog izdanja najposjećenijeg svjetskog portala The Huffington Posta. Angažovan je kao kolumnista The Guardiana i The New Statesmana, te je voditelj na Al-Jazeera English.

Izvor: The New Statesman

Preveo: Nedim Botić