Bilješke: Hadži Mehmedova "Kazaferija"

Piše: Mustafa Bećirović

Prije nekoliko godina klanjao sam dženazu h. Mehmedu Hadžimešinoviću na Faletićima, iznad Sarajeva.

Prvi sam put u životu prisustvovao ukopu uz derviški zikr, i to kijam zikru "opijenih" derviša u zelenim hrkama. Bio je to zanosni ples duša koje su ispraćale dušu derviša Mehmeda na bolji svijet.

Gle sudbine, hadži Mehmeda iz Banja Luke sam upoznao u Malmeu, kao izbjeglicu u dalekoj Švedskoj, a dženazu klanjao u Faletićima iznad Sarajeva. Još sam ga jednom vidio u haremu Begove džamije, s tojagom u ruci.

Kaže, vratio se u Banja Luku da obnovi džamiju Kazaferiju. Pa eto, ako mogu šta pomoći, došlo vrijeme da plati materijal džaurima. Rekli mu: "'Adžija' mi znamo tvoje poštenje, nosi koliko treba i plati kad možeš." Ali, vidi moj ahbabu, ja jedva hodam i sve sam potrošio što sam imao, a nisam završio, i bojim se da, ne daj Bože, umrem pod dugom i da nemuslimanu, koji mi je dao na povjerenje ostanem dužan. Azrail je - reče - krenuo i da me zatekne u ovakvom stanju, kud bih na Onaj svijet?

Vidio sam kako mu staračke oči suze. Poljubio sam ga u ruku koja je bila išarana isprepletenim crnim venama, ali čista, lijepa, mehka i pobožna.

Pomilovao me je po glavi i nismo se više vidjeli.

U petak sam klanjao džuma-namaz u Ferhadiji, za muftijom Nusret ef. Abdibegovićem. Vidi se da blaženim riječima liječi banjalučke rane, kao da njima zaustavlja unutarnje krvarenje muslimanske duše.

Pitam se odakle mu snaga da u gradu nad kojim su oblaci zamišljeni ustrajava, ne dā da padne ponos i obraz.

Upitah - a gdje je Kazaferija?

Rekoše mi, nije Kazaferija već Gazenferija, nego hadžija Mehmed nije mogao izgovoriti. Lakše mu bilo reći Kazaferija, koju je gradio u zadnjim godinama svoga života, ulažući sve što je imao.

Sjećam se kako je sunce iznad Faletića grijalo i topilo posljednje pramenove snijega po obroncima iznad Sarajeva. Ili je to Mevlanino sunce iz Konje topilo led u ljudskim srcima u sarajevskoj kotlini.

I još se sjetih da sam na zgradi Muftijstva banjalučkog ugledao veliku zastavu Bosne i Hercegovine, usred grada prekrivenog injem.

Na povratku u Tešanj, u Jelahu još jedna zastava ubola u nebo.

Sjetih se rahmetli Hurme iz Željeznog Polja kako mi je rek'o kad sam dobio dvojke u Žepču: "Neka, nek se taki legu." Tako se pričalo, neuglađeno i iskreno. Nek se rađaju naša sunca i naše zastave koje stoljećima nismo imali.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o