I ovdje se ljudi iz dijaspore uglavnom vraćaju kad odu u penziju ili - na tabutima
Dok smo se magistralnim putem iz pravca Bileće spuštali u Trebinje pred nama se ukazala panorama ovog grada. Bio je obasjan suncem i neodoljivo mamio naše poglede. Imali su pravo oni koji su ga nazivali gradom sunca i platana. Ovaj je grad podignut u plodnoj kotlini kroz koju protiče ponornica Trebišnjica. Podignut je na tromeđi BiH, Hrvatske i Crne Gore.
O Trebinju historijski izvori kazuju, što zapisuje i Konstantin Porfirogenet, da se kao grad formirao u X stoljeću, najprije pod nazivom Tribunia, a potom Travunija. Najstariji stanovnici Trebinja bila su plemena Ilira, Tračana i Grka, a kroz različite periode na njegov razvoj utjecali su Vizantijsko i Osmansko carstvo kao i Austrougarska imperija.
Po ulasku u grad susrećemo se sa mladim imamom Sadmirom ef. Mustafićem s kojim smo prošetali jezgrom starog grada gdje se nalaze dvije najpoznatije trebinjske džamije – Sultan Ahmedova i Osman-pašina džamija. Osman-pašina džamija sagrađena je 1729. godine po naredbi Osman - paše Resulbegovića, trebinjskog kapetana. Džamiju su na pravoslavni praznik Savindan 27. januara 1993. godine zapalili i porušili ekstremisti iz srpskog naroda. Prvi pokušaj obnove u maju 2001. godine spriječen je kamenovanjem od istih ekstremista. Džamija je obnovljena i otvorena 10. jula 2005. godine. Careva ili Stara (Atik) džamija bila je najstarija trebinjska džamija. Sagrađena je 1719. godine kao zadužbina turskog sultana Ahmeda III. Porušena je početkom 1993., 2014. obnovljena.
Priču o MIZ Trebinje započinjemo u prostorijama Medžlisa. Iako je ovdje tek nepunu godinu dana mladi imam Sadmir ef. Mustafić, rodom iz Maglaja, dobro poznaje ovdašnje prilike. Evo njegovih uvodnih riječi: „Ovdje se sasvim normalno živi. Doduše, malo je Bošnjaka. Nema bračnih parova. Ljudi koji se vraćaju su obično penzioneri. U toku ljeta bude dosta Trebinjaca iz dijaspore. Nemamo stalnu statistiku. Ono čime se služimo su podaci Udruženja za povratnike- predsjednik je Fuad Serdarević. Uglavnom tu živi oko 76 porodica koje su se vratile, ali taj spisak je zastario pošto su mnogi već umrli. Otprilike ima od 100 do 150 muslimana. Tokom cijele godine živi pet porodica. Neki su se odrodili.“
Interesiralo nas je da li je i u ovom gradu bilo mijenjanja imena ulica i drugih toponima, na šta je kazao: „Sva su imena ulica promijenjena, čak i imena nekih naselja. Recimo, Dživar se sad zove Petrovo polje, Arslanagića most- Perovića most, Trg Osman-paše je sad Trg Travun i sl. Kada su se mijenjali ovi nazivi nismo nikoga imali u vlasti da reagira na to. To nam je i problem što nemamo politički život niti ikoga da nas zastupa. Znači, nemamo ni jednog predstavnika u općini. A, do 2003. godine imali smo čak pet predstavnika. Tu su bili dr. Sutko, Tarik Sadović, Ervin Pobrić i drugi. Ljudi su izgubili povjerenje. I, danas je teško dobiti glasačko tijelo koje će pogurati jednu osobu. Takve stvari sada ne možemo promijeniti. Mi smo prinuđeni biti i vjerska, i društvena, i politička institucija. Ono što je vrlo bitno jeste da se ljudi nisu odrekli Trebinja ni u jednom momentu. Bilo je pojedinaca koji su napustili grad za sva vremena, međutim kompletna dijaspora je tu kad god zatreba. Ljeti dolaze na svoje i obnavljaju kuće. Imali smo ljude koji su ostavljali kuće i imanja u vakuf samo da se to ne prodaje. To je pozitivno i pokazuje njihovu volju da budu vezani za svoj grad. Njihova volja pokazuje se i po tome što su obnovili svih 10 džamija. Preostala je još ona u Kotezima koja je ranije pripadala MIZ Ljubinje. Ona nije bila u funkciji, ali je značajna kao nacionalni spomenik.“
Podsjetimo se na trebinjske džemate: Osman- paše i Sultan Ahmedova džamija u gradu, Mostaći, Zasad, Pridvorci, Dživar, Donje Čičevo, Grnčarevo, Gornja Lastva, Skočigrm, Župa kao i Gomiljani, Gorica i Klobuk.
Cijeli tekst u printanom izdanju
