Ima li života poslije Facebooka?
Zamislite slijedeću situaciju: Vaša nacionalna obavještajna služba pošalje svim svojim građanima na kućnu adresu formular. Tu ih zamoli da posve besplatno, ali detaljno i istrajno, i sve to u njihovo vlastito slobodno vrijeme, počnu da vode dosije o sebi samima, svojim ukućanima i bliskim prijateljima, da te (pisane i audio-video) podatke ažurno dopunjavaju, klasificiraju, arhiviraju, sortiraju, te šalju službi barem tri puta sedmično, na neodređeno dug niz godina. To bi najvjerojatnije revoltiralo građanstvo do mjere trenutačnih masovnih protesta. U atmosferi potpunog nepovjerenja, vlada zemlje morala bi dati ostavku uz duboko, jasno i višestruko izvinjenje.
A sada zamislite Orvelovski svijet (budućnosti) u kome takav formular uz istovjetan zahtjev dolazi u svačiji poštanski sandučić od strane inozemne privatne kompanije. Domaća vlada to odćuti nevoljko i pasivno (p)održi. No, kada zapazi da ga je cjelokupno građanstvo masovno prihvatilo, te ga i propagira kao ugodnu i korisnu zabavu (gotovo kao novi standard društvenog ponašanja), onda i vlada to jasnije podrži, a mjestimice ga i (javno) promoviše. Da li bi u takvom ozračju trebalo kriviti (samo) Velikog Brata? I ko je zapravo on? Hoće li ikada biti većeg ‘Brata’ od naše sopstvene gluposti?
Otkako sam, prije nekoliko godina, skovao izraz “McFB način života”, a naročito nakon što su objavljeni moji intrigantni FB članci (Ima li života poslije Facebooka I i II), stalno sam bio suočen sa brojnim zahtjevima da pojasnim značenje napisanoga. U takvim prilikama moj odgovor bi obično bio kontrapitanje: Ako se ljudi jedva pitaju o fetišizaciji ili se ne suprotstavljaju sopstvenoj trivijalizaciji, zašto ih onda iznenađuje kasnija brutalnost uperena protiv njih?
Ne pretvarajući se da ovdje postavljam ikakvu koherentnu teoriju, slijedeći redovi su zapravo moji skromni naputci, uglavnom na temu zašto je vrijeme za povratak kući, de-piratizaciju i potragu za tišinom doma svog.
Oslanjajući se na djela velikih filozofa njemačkog klasicizma i dijalektičkog materijalizma, sociolog Maks Weber je bio prvi - među misliocima modernog doba - koji je istakao da industrijalizovani svijet prolazi kroz brz proces racionalizacije državnih (i drugih vitalnih društvenih) institucija. Ovaj proces - ističe Weber - odlikuje se povećanom efikasnošću, predvidljivošću, proračunljivošću i kontrolom nad bilo kojom prijetnjom od neizvjesnosti. Ovdje neizvjesnost treba biti shvaćena u vezi sa historijski nestabilnom prekognitivnom i kognitivnom ljudskom, individualnom i grupnom, dinamikom. Weber upozorava da bi bezdušni, hladni i proračunat tok prevelike racionalizacije mogao dovesti do mračne iracionalnosti. Njegova čuvena metafora gvozdeni kavez i iracionalnost racionalnosti zapravo se odnosi na njegovu zabrinutost da se izuzetno racionalizovane (javne) ustanove neminovno otuđuju i okreću dehumanizovanju i onih koji ih čine i onih kojima služe, sa malom vodećom grupom koja postepeno gubi osjećaj za realnost.
Preispitivanjem, promišljanjem i podmlađivanjem Weberove teorije (ali i radova Sartrea, Heideggera, Lukácsa, Lefebvrea, Horkheimera, Marcusea i Blocha), američki sociolog George Ritzer je bio taj koji je krajem 20. stoljeća utvrdio da su institucije racionalizovane do tog stepena da cijela država postaje “McDonaldizirana”, dok principi “fast food” industrije postepeno prožimaju ostale segmente društva i same sadržaje života (The McDonaldization of Society, kontroverzna i veoma inspirativna knjiga, pisana 1993. popularnim jezikom).
Cijeli tekst u štampanom izdanju "Preporoda"
